Igor Lasić  [ DW ]

17. 07. 2024. 07:45

Hrvatska: mladi i dalje svoju budućnost vide u inostranstvu

„Želim da se iselim u nadi da ću se napolju lakše zaposliti u struci na barem nekoliko godina“, objašnjava nam Vanja, studentkinja eksperimentalne biologije na Univerzitetu u Zagrebu. I odmah dodaje da očekuje da bi tada mogla jednostavnije da pronađe posao i u Hrvatskoj. Nismo dakle ni stigli do kraja da formulišemo pitanje o eventualnom povratku. Uostalom, zar nije namjera odlaska iz domovine uobičajeno praćena kakvim-takvim planom za povratak, jednog dana?

„Vjerovatno jeste, možda se tako lakše razmišlja i o odlasku, iako niko ne zna šta će mu se sve dogoditi u međuvremenu“, kaže Vanja. Njena ideja zvuči prilično konkretno: otišla bi u Dansku, računajući s pravom na penziju koje se tamo ostvaruje nakon tri godine rada. „Skupljala bih iskustvo i staž, kao i referencu u biografiji. A ovamo bih se vratila onda kad bih imala šanse da posjedujem nekakvu nekretninu za život“, naglašava.

Cijene u Hrvatskoj su evropske, plate uopšte nisu

Dodatnu motivaciju Vanja crpi iz činjenice što je trans-žena, jedna od osoba koje se u Hrvatskoj, zbog svoje rodne pozicije, još uvijek mukotrpno bore za razumijevanje šireg društva. „Danska je u tome svakako liberalnija, ali zapravo mi je i bez toga cilj da budem što manje eksploatisana na poslu. Cijene u Hrvatskoj su vrlo evropske, a plate uopšte nisu. Ne razumijem se u politiku, znam samo da s takvim odnosima ne može normalno da se živi“, uvjerena je studentkinja.

Vanja ima 27 godina i porijeklom iz Slavonije, pa u razgovoru za DW kaže: „Tamo je još gore nego u Zagrebu.“ Priča da u Zagrebu pomalo zarađuje radom uz studiranje po nevladinim udruženjima i klubovima, ali odmah dodaje da to „i nije neka perspektiva“. „Ostaje mogućnost rada u ministarstvu ili zdravstvu, ali s relativno niskim koeficijentom. I bolje bi mi ovdje bilo da radim kao zubotehničarka, jer tu srednju školu sam završila“, kaže Vanja.

Želi da ode čak 72 odsto mladih

Naš drugi sagovornik zamolio je da ga predstavimo kao Antu, iako mu to nije pravo ime. „Otišli smo prije četiri i po godine u Njemačku djevojka i ja, odmah nakon njenog fakulteta, malo prije pandemije. Sve vrijeme mjerkamo kad bismo se vratili. I još ne znamo ni kad, ni kako, jer se stanje u Hrvatskoj nije popravilo, nego pokvarilo. A pokvarilo se i ovdje, pa smo na neki način blokirani“, kaže on.

Na pitanje o nešto manjem broju odlaska hrvatskih građana u inostranstvo, što pkazuju novije statistike, on sleže ramenima. Danas u Hrvatsku dolaze samo na ljeto i za Božić, pa smo tako i imali priliku da ga sretnemo, a navedene podatke pripisuje opštoj krizi koja sada trese i razvijeni dio Evrope. Naime, prošle godine se po prvi put u Njemačku doselilo nekoliko hiljada hrvatskih građana manje, nego što ih se iz nje odselilo – valjda nazad u Hrvatsku.

Veliki problem: stambeno pitanje

S druge strane, jedna nedavna studija zagrebačkog Instituta za istraživanje migracija pokazala je da Hrvatsku i dalje želi da napusti čak 72 odsto osoba u uzrastu između 18 i 30 godina. Obično se kao razlozi nabrajaju nemogućnost dobijanja boljeg posla i rješavanja stambenog pitanja, korupcija između javnog i privatnog sektora, konzervativnost sredine. Ako nemaš svoj stambeni prostor – često se kaže – u Hrvatskoj nemaš gdje da živiš. A ako nemaš još jedan dodatni stan da iznajmiš, onda nemaš ni od čega.

Ante i njegova partnerka su porijeklom iz sjeverozapadne Hrvatske. Ona radi u medicini, a on u građevinarstvu. Kao što nam je rekao, nisu imali, a ni dan-danas imaju „blage veze“ kako bi mogli da riješe svoje stambeno pitanje u Hrvatskoj. „Hajd’, još bi se posla i našlo“, razmišlja on naglas, „ima toga u našim strukama. Ali plate nisu dovoljne za život, a mi bismo željeli da najkasnije kroz nekoliko godina imamo i djecu.“

Prema njegovim riječima, to će najvjerovatnije i da odluči o njihovoj sudbini. Ako djeca krenu u školu u Njemačkoj – toga su njih dvoje svjesni – mnogo će teže biti realizovati povratak u Hrvatsku, pa sve i da imaju riješeno stanovanje.

Hrvatskom vladaju načela stranačke ili porodične pripadnosti

O tim i takvim egzistencijalnim, kao i o radnim iskušenjima na relaciji od Hrvatske prema inostranstvu, porazgovarali smo i sa sociologom Krešimirom Krolom sa univerziteta u Puli i Zadru, koji se dosta bavio mladima.

O uzrocima depopulacije Hrvstake on za DW kaže: „Prema onome što nam govore različita istraživanja više je faktora u pitanju koji istovremeno kombinuju i stare i nove uzroke. S jedne strane, imate odliv mladih koji smatraju da u hrvatskom društvu ne važe meritokratska načela, već načela stranačke ili porodične pripadnosti, bar kada je u pitanju posao u javnim institucijama i javnom sektoru generalno.

„Onda biraju odlazak u države za koje smatraju da će u njima svojim radom i trudom ostvariti znatno povoljnije životne prilike u odnosu na Hrvatsku. S druge strane, imate i problem koji nije vezan za javni sektor, već za nerazvijenost ponude na tržištu rada i u privatnom sektoru. Tu osim visokokvalifikovane radne snage odlaze i niže kvalifikovani radnici“, naglašava Krolo.

Galopirajuće cijene nekretnina koje generiše turizam

Danas u Hrvatskoj, ekonomski gledano, najviše prosperira turizam. Ali, kako ističe sociolog, riječ je o jednodimenzionalnoj industriji koja se rapidno razvija, a koja, osim niskih plata, stvara i nova nekvalifikovana radna mjesta. Kako kaže, turizmu jedva da je potrebna i širina niskokvalifikovanih radnika, a pogotovo ima veoma malo potrebe za radnom snagom sa završenim fakultetima. Na kraju, tu su i „galopirajuće cijene nekretnina koje generiše neodrživi turizam“, što mladima fatalno otežava stambenu situaciju.

„Takođe, prema nekim istraživanjima koje sam radio s kolegama i koleginicama s odjeljenja prije više od osam godina, jedan od faktora odlaska za dio mladih može da bude vezan za nedostatak društveno-kulturnih sadržaja u sredini u kojoj žive, gdje onda, pogotovo oni kreativniji, preduzetniji i otvoreniji mladi, imaju znatno veću tendenciju trajnog napuštanja rodnog mjesta u odnosu na mlade kojih kultura, u širem i užem smislu ponude, uopšte ne zanima“, dodaje Krešimir Krolo.

A da li su povremene vladine demografske mjere unaprijed promašene, ako ih ne prati širi ekonomsko-politički zaokret? Krolo na to pitanje odgovara: „Ekonomska egzistencija i obezbjeđivanje osnovnih preduslova za stabilan život uvijek će biti primarni faktori u većim migracionim obrascima. Demografske mjere su, u najboljem slučaju, samo zakrpe na postojećim strukturnim problemima.“

Demografske mjere kao prazni gestovi

„One mogu da imaju smisla i mogu da imaju konkretne efekte kada se naprave stvarni pomaci u nekim od dimenzija koje sam maloprije opisivao. Ali, za to je potrebno mnogo više političke volje i ozbiljnih transformativnih programa umesto ad hok demografskih mjera koje mladi u prosjeku doživljavaju kao prazne gestove“, zaključuje sociolog, a potom odgovara još i na pitanje o svojevrsnoj zarobljenosti Hrvatske u turizmu što čini presudnu razliku u statusu njenih žitelja.

„Doklegod država bude petinu svog budžeta bazirala na prihodima iz turizma, te razlike će samo sve više da rastu i moguće je očekivati sve veći odliv mladih“, kaže Krolo i za kraj poručuje da „ne treba gledati u figurativnu kristalnu kuglu – dovoljno je vidjeti primjere u Evropi gde takav tip turizma doslovno uništava gradove i regione, iako im je udio od tog prihoda znatno manji u odnosu na Hrvatsku“.