Slobodna Evropa

analize

Potpredsjednici SAD možda sada imaju više uticaja ali su još slabo vidljivi

Od jula, kada je potpredsjednica SAD Kamala Haris dobila podršku vodećih demokrata da zamijeni predjsednika Džoa Bajdena kao predsjedničkog kandidata, američki mediji su bili puni spekulacija o tome koga bi mogla izabrati za svog potpredsjedničkog kandidata. Izbor je zvanično pao 6. avgusta.

Haris je izabrala Minesote Tima Valca. 

Isto tako, u medijima je vladala velika neizvjesnost pred Republikansku nacionalnu konvenciju od 15. do 18. jula koga će Donald Tramp, ponovo predsjednički kandidat te stranke, izabrati za svog potpredsednika.

Na kraju je odabrao senatora iz Ohaja Džej Di Vensa, koji bi – sa 39 godina – bio treći najmlađi potpredsjednik u istoriji ako bi Tramp pobijedio. Ustav SAD propisuje da predsjednik mora da ima najmanje 35 godina.

Ali uprkos svom početnom uzbuđenju oko izbora kandidata za potpredsjednika, oni rijetko dolaze u udarne vijesti kada dođu na funkciju, a ako se to desi – kako jedna šala kaže – to vjerovatno nije iz dobrog razloga.

Uprkos tome što zauzima drugu najvišu poziciju u zemlji, potpredsjednik ima malo zvaničnih obaveza. Potpredsjednik služi kao predsjedavajući gornjeg doma Kongresa SAD – Senata. Ali potpredsjednik nema pravo da glasa o nekom zakonu osim ako 100-člani dom nije u pat poziciji, što se dogodilo skoro 250 puta u istoriji zemlje.

Potpredsjednik je takođe odgovoran za predsjedavanje i potvrđivanje broja glasova Elektorskog koledža poslije predsjedničkih izbora.

Taj zvanični zadatak je tokom istorije bio rutina sve do 6. januara 2021. godine, kada je tadašnji predsjednik Tramp pokušao da izvrši pritisak na svog potpredsjednika Majka Pensa da odbaci rezultate izbora, što je ovaj odbio da uradi.

Konačno, potpredsjednici često predstavljaju predsjednika na zvaničnim ceremonijama, kao što su sahrane, konferencije, samiti i drugi događaji.

"Potpredsjednik zvanično radi vrlo malo toga", kaže za RSE profesor političkih nauka na Univerzitetu Kostala Karolina Džastin Von, koji se bavi američkim predsjednicima.

Međutim, uz sve zvanične mane te funkcije, potpredsjednik se penje na najvišu funkciju u državi ako predsjednik postane onesposobljen, umre, podnese ostavku ili bude smijenjen zbog krivičnog djela, što se dogodilo dva puta u posljednjih 61 godinu.

Potpredsjednik Lindon Džonson položio je zakletvu poslije ubistva predsjednika Džona F. Kenedija 1963. godine, dok je potpredsjednik Džerald Ford preuzeo Bijelu kuću 1974. pošto je predsjednik Ričard Nikson podnio ostavku zbog umiješanosti u skandal Votergejt, čuvenu provalu u sjedište Demokratskog nacionalnog komiteta u Vašingtonu.

Ako je formalni autoritet potpredsjednika tako beznačajan, zašto bi neko pristao da preuzme tu funkciju?

Neki to vide kao odskočnu dasku ka predsjedništvu, kaže Von, dok drugi koji imaju duge karijere to mogu vidjeti kao poslednju šansu da rade u Bijeloj kući.

Džordž Buš stariji je u prvoj grupi, pošto je bio potpredsjednik u mandatu Ronalda Regana  osam godina prije nego što je pobijedio na izborima 1988. godine.

Von je rekao da je Bajden možda u početku bio među potonjima, pristavši da bude potpredsjednik Baraku Obami sa 66 godina nakon što tri puta nije uspio da dobije nominaciju Demokratske partije. Bajden se nije kandidovao kada je Obamin drugi mandat završio, ali je postao predsjednik četiri godine kasnije 2021.

Međutim, potpredsjednici tokom istorije nijesu bili toliko uspješni u uzdizanju na mjesto predsjednika, kaže Von.

Volter Mondejl, koji je služio pod predsjednikom Džimijem Karterom, osvojio je demokratsku nominaciju za predsjednika 1984. ali je izgubio od republikanca Regana.

Buš stariji je 1988. odabrao malo poznatog senatora iz Indijane, Dena Kvejla, za svog potpredsjednika i pobijedio u trci za Bijelu kuću.

Ali Buš i Kvejl izgubili su trku 1992. od Bila Klintona i njegovog potpredsjednika, senatora iz Tenesija Ala Gora. 

Kvejl je pokušao da se kandiduje za predsjednika 2000, ali je odustao od trke nakon što njegova kampanja nije uspjela da privuče podršku.

A Gor, koga stručnjaci smatraju jednim od najboljih potpredsjednika u modernoj istoriji SAD, za dlaku je izgubio predsjedničku funkciju 2000. od Džordža Buša mlađeg. 

Mada Mondejl nije usio da postane predsjednik, smatra se da je bio sjajan potpredsjednik, zaslužan za transformaciju uloge zamjenika komandanta, postavljajući temelje budućim potpredsjednicima da imaju veći uticaj u Bijeloj kući, kaže Von.

Mondejl je postao prvi potpredsjednik koji je imao kancelariju u Bijeloj kući i imao zakazane nedeljne ručkove s predsjednikom, što je tradicija koja traje do danas. Učestvovao je u raznim izvršnim odborima i sastancima, uticao na politiku i postavio primjer "aktivnog" potpredsjednika.

Rast uticaja potpredsjednika, što je pokrenuo Mondejl, omogućen je transformacijama unutar političkog sistema SAD, kaže Von.

Predsjednički kandidati ranije u 20. vijeku birali su svoje kandidate više na osnovu toga koju konkretnu saveznu državu su mogli da donesu na izborima, a ne na osnovu njihove politike i političkih opredjeljenja.

"Oni nisu bili politički partneri, a često čak ni ideološki nijesu bili slični predsjedniku. Oni su više ličili na značajne političke ličnosti iz drugih djelova zemlje", kaže Von.

Ali prije otprilike pola vijeka, predsjednički kandidati su počeli da traže kandidate koji bi im mogli pomoći da pridobiju drugačije demografske grupe ili frakcije.

"Ta ideološka frakcija ili ta demografska grupa – oni žele da imaju neku zastupljenost u Bijeloj kući", pa su predsjednički kandidati počeli da razgovaraju sa svojim kandidatima za potpredsjednika o tome koje će uloge imati na funkciji, kaže Von.

Danas je uloga potpredsjednika "prilično onakva kako predsjednik dozvoli, što može biti veoma mala i simbolična, ili može biti veoma značajna i suštinska", kaže on.

Mondejl, Gor, Bajden i Dik Čejni, koji je služio pod Džordžom Bušom mlađim, primjeri su "aktivnih" potpredsjednika koji su uticali na politiku, kaže Von.

Čejni i Bajden su možda uspjeli da dopru do svojih šefova jer se zbog njihove starosti nije smatralo da imaju buduće političke aspiracije, odnosno da žele da budu predsjednici, kaže on.

Što se tiče 78-godišnjeg Trampa, izbor Vensa pomaže da se uspostavi ravnoteža među generacijama, ali ne širi njegovu glasačku bazu. Vens i Tramp dijele isti stav o mnogim pitanjima.

Ali budući da Tramp može da ima samo još jedan mandat, Vens bi mogao da obezbijedi da Trampova politika dominira Republikanskom partijom narednim godinama, ako ne i decenijama.

Volc donosi gomilu zakonodavnog iskustva i progresivnih ideja na glasački listić demokrata, ali je nejasno koliko će njegov izbor pomoći u Elektorskom koledžu, pošto se Minesota ne smatra značajnom državom koja može da odredi pobijednika na predsjedničkim izborima.