Priredila: A.J. [ Peščanik.net ]

osvrt

Lažna demokratija Kira Starmera

Neki ljudi, među njima i članovi nove laburističke vlade, pitaju se da li je ta vlada socijalistička ili nije. Kir Starmer se tokom kampanje predstavljao kao socijalista, dok je Rejčel Rivs odbila to zvanje.

Piše: Terry Eagleton

Što se tiče Tonija Blera, on se nije „autovao“ čak ni kao socijaldemokrata i ponašao se kao da to nije iz straha da ne naljuti tržište. Drugi laburistički čelnici su se izjašnjavali kao socijalisti da bi pridobili naklonost svoje baze; ali manje-više svima je jasno da je naziv „socijalista“ šifra za socijaldemokratu i da neće izazvati nezadovoljstvo Gospodara svijeta. U redu je biti socijalista pod uslovom da zapravo to nisi.

Socijaldemokratija je na kraju postala saosjećajan oblik kapitalizma. Nevolja sa saosjećajnim kapitalizmom, kao i s vezivanjem pojasa u autu i organizacijom Save the Children, jeste to što je teško naći ikog ko ima nešto protiv. Kampanje za satiranje radne snage ili vezivanje radnika lancem za radno mjesto ne prolaze dobro kod biračkog tijela. Otac engleskog liberalizma Džon Lok smatrao je da trogodišnja djeca treba da rade u fabrikama, ali danas bi to bilo neprihvatljivo čak i u Tanbridž Velsu. Čak i ljevičari bi više voljeli da se sadašnji sistem ponaša onoliko humano koliko je to moguće sve dok postoji. Lenjin je optužio ultraljevičare, koji ne podržavaju humane reforme zato što one podupiru kapitalizam, da su oboljeli od infantilnog poremećaja i po svemu sudeći većina je od toga i umrla. U tom smislu, izbor između reforme i revolucije je fiktivan. U stvari, socijaldemokratija je započela život u poznom 19. vijeku kao jedna struja u okviru revolucionarnog socijalističkog pokreta koja se slagala s njegovim ciljevima, ali je smatrala da se oni mogu postići reformskim sredstvima.

Drugi problem s kapitalizmom nježnog srca jeste to što je nežno srce deficitarna roba zbog same prirode sistema. Sve u svemu, ljudsko blagostanje vjerovatno nema nikakvu šansu u utakmici s profitom. Ne zaboravimo ni to da ima mnogo brutalnih, varvarskih kapitalista. Socijaldemokratija je vjerovanje da se kapitalizam i ljudsko blagostanje mogu pomiriti; dođe li pak dotle da se mora birati između njih, tržište uglavnom nalaže da se blagostanje žrtvuje zahtjevima kapitala.

Riječ „saosjećajni“ u izrazu „saosjećajni kapitalizam“ znači da vam nešto kvari miran san. Ali odatle ne slijedi da to nešto ne radite ili nećete raditi. „Na prvom mjestu nam je blagostanje naših radnika / bezbjednost naših putnika / zadovoljstvo naših kupaca.“ E pa nije. To je presna laž. Na prvom mjestu su vam vaši akcionari i nada da se ta činjenica nekako može pomiriti s blagostanjem, bezbjednošću i zadovoljstvom ostalih. Nekad bude tako, a nekad ne bude, u zavisnosti od ekonomskih činilaca koji su najčešće izvan vaše kontrole. Socijaldemokratija je zaražena sljedećim paradoksom: da bi se izbjegle najsurovije posljedice kapitalizma, sistem mora da pršti od snage. Pravo pitanje nije da li je Starmer socijaldemokrata, već da li će mu kapitalizam dopustiti da to bude tako što će stvarati čarobni entitet poznat po imenu rast. U tom smislu, biti socijaldemokrata nije isto kao biti baptista ili vegan.

Sažeta definicija socijaliste, za razliku od socijaldemokrate, glasi: onaj koga Starmer izbaci iz Laburističke stranke. Iz toga ne treba izvesti zaključak da socijalisti i socijaldemokrati ne dijele nikakve zajedničke osnove. I jedni i drugi prigovaraju društvu u kom neki nose Hermes Birkin tašne od krokodilske kože, koje koštaju 16.000 funti, a neki drugi kopaju po kontejnerima. A razlikuju se po tome što socijalisti misle da su takve nejednakosti za tržišno društvo nešto jednako prirodno kao što su to tetovaže za Dejvida Bekama, dok se socijaldemokrati nadaju da nejednakosti mogu biti popeglane bez velikog meteža. Ovi drugi dijele tu nadu s desnicom, ali se od nje razlikuju po svom vjerovanju u skromnu količinu javnog vlasništva, po manje popustljivom stavu prema bogatašima i po entuzijazmu za javni sektor.

Postoji i drugi način da se to kaže: desničari vjeruju u hronike, a ljevičari u narative. Hronika je izvještaj u kom su stavke postavljene jedna do druge i ne pretpostavlja se da su uzajamno povezane („Kraljica je umrla, onda je umro kralj“), dok narativ istražuje uzročne veze („Kralj je umro zato što je umrla kraljica“). Kad kažemo da postoje bogati i siromašni, to je hronika, ali kad kažemo da bogati postoje (u cjelini gledano, široko uzevši) zato što postoje siromašni, i obrnuto, to je narativ. Desničari su skloni vjerovanju da prosjaci i milijarderi postoje onako kao što postoje dijabetičari i nedijabetičari, a ne onako kao što postoje ubice i ubijeni.

Socijaldemokratsko uvjerenje da ogromne nejednakosti mogu biti postepeno potkopane je tugaljivo naivno. Nejednakosti su sad dostigle ponorne dubine, kao što je Marks predvideo u Komunističkom manifestu. Isto to se dogodilo i s jazom između privatnog bogatstva i javne bijede. Neke škole imaju instruktore mačevanja, a neke rupe u krovu. U nekim bolnicama se za ručak služi govedina na burgundski način, a pred nekim drugim pacijenti satima leže u kolima hitne pomoći.

Rješenje problema nejednakosti nije u tome da svi nosimo plave kombinezone, dobijamo u paru istu platu i prijavljujemo vlastima najsitnije idiosinkrazije svojih susejda. Mislilac koji je odbacio tu turobnu viziju je Karl Marks. Po njegovom mišljenju, uravnilovku stvara robni oblik, a ne socijalizam. Marks je bio protiv dohodovne jednakosti zato što se ona ne obazire na konkretne razlike među pojedincima, posebno na njihove različite potrebe. Jednakost ne znači da svi treba da dobijamo isto, već da se jednako vodi računa o svim različitim potrebama. Jednakost nije osobina koju ljudi imaju, nije nešto poput težine, visine i boje kože, već postupanje prema ljudima koje vodi računa o njihovoj jedinstvenoj posebnosti.

Socijaldemokrati vjeruju da se stvari suštinski kreću u dobrom pravcu. Ima problema, naravno, čak i prilično krupnih, ali ako smo dovoljno odlučni, možemo s njima izaći na kraj. Ima ostrva užasa i neljudskosti u inače zadovoljavajućem društvenom krajoliku. S druge strane, socijalisti se pitaju da li su ljudi koji tako misle sišli s uma ili samo ne čitaju novine. Socijalisti nisu nihilisti ili defetisti; naprotiv, oni smatraju da je mijenjanje svijeta realistički predlog. Ali oni misle da promjena nabolje mora ići uz dlaku postojećem svijetu jer joj on nije naklonjen; moderno doba je, doduše, vidjelo neke čudesne pomake u ljudskim vrijednostima, ali u ovom trenutku oni postoje uporedo s genocidom, teškim siromaštvom, širenjem autoritarizma, usponom ekstremne desnice, prijetnjom nuklearnim uništenjem i sve većom mogućnošću klimatske katastrofe.

Ne fantaziraju, dakle, neki naivni anarhisti i priglupi utopisti, već ljudi u poslovnim odjelima koji misle da je radikalna promjena ili nepotrebna ili prevazilazi naše moći, iako letimičan pogled na istoriju jasno pokazuje da to nije tačno. A posebno fantaziraju sanjari koji misle da se svijet što grca u agoniji može reformisati malim povećanjem poreza na bogatstvo ili nacionalizacijom na kašičicu. Njemački filozof Valter Benjamin rekao je da revolucija nije voz koji mahnito juri jer se oteo kontroli, već povlačenje kočnice u slučaju opasnosti. Ključna rasprava danas se vodi između onih koji smatraju da se klimatska katastrofa može prikočiti bez mijenjanja postojećih svojinskih odnosa i onih koji smatraju da je takav stav potencijalno smrtonosan oblik nostalgije. Kao što kaže Naomi Klajn u knjizi Doppelganger, alternativa oslobađanju od onih koji svoj profit stavljaju iznad opstanka čovječanstva je „odluka da se kontinenti na kojima žive ʼniže raseʼ spale i poplave zato što će inače… biti prekinut tok neograničene akumulacije“. Reklo bi se da je socijaldemokratija na pogrešnoj strani u tom važnom sudaru stanovišta.

Kao student sam provodio ljetnji raspust radeći u skladištu jednog ogranka M&S. Na zidu kantine nalazio se veliki grafikon s linijama u raznim bojama. Upitao sam kolegu Henrija šta to znači. Objasnio mi je da različite linije predstavljaju mjesečni promet naše prodavnice u poređenju s drugim M&S prodavnicama, a da je poenta podsticanje prijateljske konkurencije među raznim grupama radnika. Svi koji su radili u našoj prodavnici bili su svjesni da ih duh zajedništva ne štiti od mogućnosti da u bilo kom trenutku budu otpušteni ili da im se smanji plata, a većina je shvatila i to da je glavna poenta prijateljske konkurencije stvaranje psihološke klime u kojoj se iz njih može ispumpavati još veći profit. Od njih se očekivalo da se poistovjete s kompanijom koja, kao što su dobro znali, ni u kom smislu nije njihova. Henri i ja smo neko vrijeme ćutke zurili u grafikon, a onda je on rekao: „Sve je to lažnjak, je l’ da?“