Jasmina Roze (priredila izbor štampe)  [ DW ]

23. 07. 2024. 11:25

Štampa: Pouka iz Goražda

Ove godine se navršava 25 godina od političkog kraja Slobodana Miloševića i bombardovanja Srbije od strane NATO, piše Aleksander Rotert u autorskom članku za Tagescajtung (taz) iz Berlina. „Milošević je od 1989. pokušavao da veliki dio Jugoslavije stavi pod kontrolu Beograda, kako bi ujedinio sve teritorije naseljene Srbima. Da bi to postigao, on je sa JNA i paravojnim trupama vodio četiri rata: kratko u Sloveniji, od 1991. u Hrvatskoj od 1992. u BiH i od 1998. na Kosovu".

Potom se poziva na riječi premijera Kosova Aljbina Kurtija „Sačuvajte NATO. Spasio je moju domovinu" iz članka objavljenog u subotnjem izdanju Njujork tajmsa i konstatuje: „Manje je poznato da je NATO još od 1993. intervenisao u ratu u Bosni i tako spasio mnogo hiljada života, kao i da je 1994. godine čak spriječio jedan genocid."

Rotert pritom pojašnjava kako su intervencije NATO u BiH i na Kosovu bile fundamentalno različite: dok su UN tražile od NATO intervenciju u BiH samo kao „posljednje sredstvo", na Kosovu je NATO bio „u potpunosti uključen u operacije i mogao je slobodno da djeluje" (bez mandata UN, prim.ur.).

„SAD i NATO spriječili genocid koji je prijetio Goraždu"

Autor ukazuje kako je u martu 1993. započeo angažman NATO na zabrani leta iznad BiH, a da je u februaru 1994. došlo do prve borbene akcije u istoriji NATO. - avioni F-16 oborili su četiri srpska borbena aviona. Potom konstatuje: „Sprovođenje zabrane leta nije dovoljno priznato, mada je srpska avijacija mogla nanijeti mnogo veća razaranja iz vazduha nego srpska artiljerija sa zemlje. To je spasilo nebrojene živote civila i vladinih trupa."

Rotert se potom osvrće na opsadu Goražda u aprilu 1994. kada su trupe generala Ratka Mladića već bile na putu da osvoje ovu zaštićenu zonu UN, u kojoj je bilo preko 60.000 ljudi. „Vazdušni udari i ogroman političko-diplomatski pritisak SAD i NATO spriječili su prijeteći genocid, kojeg su srpske trupe nažalost izvršile 15 mjeseci kasnije u obližnjoj enklavi Srebrenici".

„Veći angažman NATO u BiH mogao spasiti brojne živote"

Rotert tvrdi da je „obimniji angažman NATO-a mogao spasiti nebrojene živote" i citira američkog generala vazduhoplovstva Mekpika, koji je još 1. maja 1993. izjavio: 'Dajte nam vremena i preletećemo svaki artiljerijski položaj i uništiti ga'. "Da su ga UN poslušale rat u Bosni bi bio završen u ljeto 1993. a genocid bi bio spriječen".

„Bez ovlašćenja rukovodstva UN, NATO nije mogao da interveniše. Protivnici vazdušnih udara bili su vojni i politički predstavnici generalnog sekretara UN (Butrosa Butrosa Galija, prim ur.) Japanac Jasuši Akaši i francuski general Bernar Žanvije".

Oni su odobrili napade na srpske položaje oko Srebrenice "kao alibi" nakon što su Mladićeve trupe zauzele grad. „Tada je došlo do napada sa dva aviona F-16, nakon što su desetine borbenih aviona NATO uzaludno čekale na naređenje u vazduhu." U članku se s tim u vezi citira vođa F-16 operacije, Holanđanin Jouke Eikelboom, koji je gorko prokomentarisao: „Bilo je to kao da moramo da se borimo s jednom rukom vezanom za leđa."

Rotert potom konstatuje da je genocid u Srebrenici promijenio sve i da su SAD počele da vršite ogroman pritisak na UN da odobre vazdušne napade.

„Kada su krajem avgusta 1995. godine srpske jedinice ispalile tri granate na pijacu u Sarajevu, ubivši 38 i ranivši preko 150 ljudi, kucnuo je čas za NATO. Poslije dvije sedmice vazdušnih napada, Mladićeve trupe su prekinule najdužu opsadu jednoga grada", piše Rotert i zaključuje:

„NATO može biti ponosan što je okončao prva dva rata u Evropi poslije 1945. spasio nebrojene živote u Bosni i spriječio drugi genocid na Kosovu."

Ruski ambasador dva puta prijetio BiH ‚ukrajinskim scenarijem‘

Autor se potom vraća u sadašnjost i navodi kako je predsjednik RS Milorad Dodik, 30 godina kasnije, zaobilazeći legitimne i multietničke oružane snage zemlje, „izgradio značajne paravojne snage i opremio ih oružjem za rat" kao i da dio tih snaga „svake godine paradira na neustavnom maršu povodom Dana RS, u prisustvu ruskih diplomata, osuđenih ratnih zločinaca i vladinih predstavnika iz Beograda".

„Iako je visoki predstavnik za BiH, Kristijan Šmit prošle godine najavio da neće dozvoliti ilegalnu paradu, nije učinio ništa da je spriječi. Malo toga nedostaje do nezavisnosti RS i njenog pripajanja Srbiji. Time bi Dodik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić završili projekt Velike Srbije, koji je 1991. započeo Milošević", piše Rotert za taz i završava gostujući komentar riječima:

„Ruski ambasador je dva puta prijetio Bosni ‚ukrajinskim scenarijem‘. Pošto, kako izgleda, Šmit ne želi da se previše zamjeri predstavnicima buduće Velike Srbije, postoji samo jedna opcija za spas Dejtona i Bosne: značajno pojačanje misije Eufora, Althea. EU bi trebalo da djeluje preventivno – dok još ima vremena."

Aleksander Rotert (1970) je politolog, potpukovnik i savjetnik. Studirao istoriju Jugoslavije. Radio od 1997. do 2016. za UN, NATO, OEBS, OHR i EU - u BiH i na Kosovu.