Maksim Živaljević

NIJE BAŠ TAKO CRNO

Može li malo optimizma?

Nikad gori plasman vaterpolista na Olimpijskim igrama, nikad više jedi u komentarima na društvenim mrežama, bez pardona, bez ikakvog respekta prema selektoru i igračima, u engleskom za to postoji riječ disgusting.

A nije baš da je tako crno.

U 100 godina crnogorskog vaterpola nizale su se generacije i generacije, bilo je vrhunskih igrača, bilo je i olimpijskih medalja, Mirko Vičević je zaslužio i mjesto u Kući slavnih.

Ali, ekipa koju je formirao prvi crnogorski selektor Petar Porobić je možda i najbolja u istoriji tog sporta kod nas. (Ovo se u novinarstvu zove stav i sklon je polemici).

Znalo se i 2008. godine da niko nije dovijeka i šta se desilo?

Iz selekcije mladih igrača sa odličnim rezultatima 2008. i 2009. godine do A tima stigli su Filip Klikovac (1989), Darko Brguljan (1990) i Uroš Čučković (1990).

Toj generaciji pripada i Dejan Lazović (1990), ali ga nije bilo u mlađim selekcijama. Narednu juniorsku medalju osvojili smo tek 2013. godine.

SVE MEDALJE MLAĐIH SELEKCIJA

U "gepu" bez odličja u mlađim kategorijama ispilili su se budući, više i manje, reprezentativci: Slaven Kandić i Jovan Sarić, rođeni 1991. godine, Stefan Vidović, Nikola Murišić, Miljan Popović i Nikola Marković (1992), Bojan Banićević i Lazar Andrić (1993), Dimitrije Obradović (1994).

A onda, nakon što su se oprobali u našim mlađim selekcijama, dragulji u svojim godištima odlučili su se da pređu u reprezentaciju Srbije, Dušan Mandić (1994), Nemanja Vico (1994) i Gavril Subotić (1995). Ukupno, bio je slab priliv u najbolji tim i još osjećamo posljedice.

Koliko je značajno za crnogorski vaterpolo da se tim sportom ne bave profesionalno samo ljudi u Kotoru i Herceg Novom (ili prvo Herceg Novom pa Kotoru, da ko ne zamjeri) pokazala je generacija Budvana rođenih 1996. godine vrlo zapažena u osvajanju evropskog juniorskog zlata, a do seniorske reprezentacije stigli su Bogdan Đurđić, Vlado Popadić i Stefan Pješivac.

Baš kratko se u vaterpolu zadržao bek Marko Konatar, a debitovao je u Svjetskoj ligi. Godinama se patimo zbog manjka bekova. Iz gotovo svih narednih "godišta" ima po neki predstavnik u Parizu: Vladan Spaić (1997), Petar Tešanović (1998), Đuro Radović i Dušan Matković (1999), Aljoša Mačić (2000), Miroslav Perković (2001), Vasilije Radović, Marko Mršić i Jovan Vujović (2003).

Aktuelna reprezentacija je najmlađa na olimpijskom turniru, blizu su Amerikanci i Rumuni. Pokazala je zube, ili je bolje reći zubiće. Čekamo turnir kad će moći da jako grizu, da ugrizu, da vrate crnogorski vaterpolo u trku za medalju.

Osnova za optimizam baš ima. Ko god da bude selektor na Svjetskom prvenstvu 2025. godine staviće na širi spisak sve ove olimpijce. Blizu su Danilo Radović, Andrija Korać, Đorđije Stanojević. Nije bez šansi Balša Vučković, a i Savo Ćetković mora da ima čemu da se nada.

Uključiće se i perjanice novog talasa, Srđan Janović i Tim Perov (2006), Strahinja Gojković i Danilo Stupar (2007). Ima ih još.

A onda će na pripreme seniora i vrlo daroviti Podgoričani! Konačno, skoro 20 godina poslije Malage, obećanja o bazenima i širenju baze. Treba nam u reprezentaciji neko s kopna, s drugačijom energijom od Bokelja.

Zato radostan čekam naredna ljeta, ali:

- ne smijemo da upadnemo u turobni vrtlog nadgornjavanja Herceg Novog i Kotora (ili Kotora i Herceg Novog, da neko ne zamjeri)

- Budućnost mora da formira seniorski tim, valjda uspije u podgoričkom političkom košmaru

- Budva, nekada učesnik F4 Lige šampiona, da ne ostane samo škola vaterpola

Jadran i Primorac (ili Primorac i Jadran) su na dobrom putu i neka nastave.