Luka Vlaisavljević

PROBLEMI

Ne baš najbolja organizacija domaćina za medije: Za 600 metara tri i po sata u redu

Ostalo je svega nekoliko minuta prije nego što će olimpijski plamen konačno biti zapaljen, dok čekamo brod sa našom delegacijom da prođe Senom, u zaista originalnom scenariju domaćina.

Međutim da sve ne prođe baš kako treba pobrinula se logistika kontorle, kao i brojni kontrolni punktovi koji su postavljeni za medije.

Kada se tome doda da na putu do Trokadera, gdje se nalazi jedno od mjesta na kojoj će da bude ekipa RTCG-a, vrlo malo volontera i zaposlenih se koristi engleskim jezikom, jasno je da je komplikacija bila u najavi.

Prvo kdo IBC-a, odakle je trebao da se uđe u autobus koji vodi novinare do Trokadera, jedan od zaposlenih zaštitara je nas nekoliko novinara poslao na stanicu, na kojoj je bilo jasno da autobus jednostavno ne prolazi.

Nakon ubjeđivanja da je možda ipak stanica sa druge strane centra, omogućeno nam je da prođenmo i normalno dođemo do autobusa koji je vozio do naše destinacije.

Put autobusom brz, bez ikakvih problema, djelovi ulica su bili zatvoreni za saobraćaj, sem za delegacije i medijske šatlove, pa smo brzo stigli na destinaciju doke je autovus išao.

Zvanična aplikacija je pokazala 687 metara do mjesta i pretpostavljako se tada da ćemo brzo biti na mjestu odakle ćemo pratiti Igre.

Međutim tada nastaje pravi logistički i organizacioni pakao.

Prvi kontrolni punkt zahtjevao je detaljan pretres uz kontrolu qr kodova na aplikacijama.

Prvo su bila dva kontrolna punkta, ali srećom brzo su se pojavila još dva pa je sve bilo podnošljivije.

Interesantan detalj da su u istom redu jedni pored drugih stojali pomiješani američki i iranski novinari, u istoj muci oko dugog reda, ali i to je duh olimpizma.

Kad se prošao taj prvi punkt, očekivalo se da će stvari da idu brže, ali ponovo dugačak red, samo dvije kolone, i dva člana obezbijeđenja koji dosta sporo vrše ponovo pregled qr kodova, iako je isti bio 150 metara ranije.

Jedan od njih dvojice je imao psoeban problem da preko svog telefona skenira isti, pa je taj red kod njega bio još duži.

Nakon dugog čekanja i prolaska i drugog kontrolnog punkta dočekao nas je ponovo ogroman red kolega iz svih krajeva svijeta i treći kontrolni punkt ni 100 metara dalje od drugog.

Ponovo samo dva reda, ali detaljniji pregled sa skenerom rančeva, elektornike, bilo kakvih torbi.

Čekanje smo prekratili razgovarajući sa kolegama iz Grčke i Irana.

Grci su nam poručili da će nas dobiti u vaterpolu, na šta smo koliko je to bilo kulturno navijački kazali da ćemo vidjeti ko će da se raduje na kraju, dok su Iranci kroz osmjeh pitali "kako to da nismo članica Evropske unije", na šta nismo imali adekvatan odgovor.

U jednom trenutku krenula je da pada i kiša, pa je nervoza bila prisutna kod svih u redu koji je sporo napredovao, a sve je kulminiralo dolaskom jedne od zaposlenih koja je prvo na francuskom "preporučila" da se dio vrati nazad, nakon preko dva i po sata čekanja, i da proba na ulaz sa civilnom publikom, da bi poslije preko telefona i google transleta isto pustila na engleskom, što je izazvalo dodatno negodovanje.

Nakon još nekih pola sata, prošao se konačno i treći punkt, a dok su stvari bile na pregled pod skenerom, konačno je otvoren i treći red na punktu koji je dočekan aplauzom i ironičnim navijanjem svih prisutnih.

Nakon peripetija i najdužih 600 metara do sada, dolazimo do tribina, zauzumamo svoje mjesto i čekamo našu ekipu da defileom nakon vožnje Senom upotpuni 33. Olimpijske igre.