Luka Vlaisavljević

Olimpijski dnevnik

Spektakl na koji je sjenku bacila kiša

Olimpijske igre su sinoć zvanično otvorene u ceremoniji o kojoj će sigurno dosta da se priča, ne samo u nekoj bliskoj budućnosti, nego već sada možemo da kažemo da su istorijske, zavisi iz kog ugla odaberete da ih pamtite.

O organizaciji dijela koji je rezervisan za medije smo već pisali, jedan od segmenata gdje organizacija nije dobila prelaznu ocjenu.

Nastavak priče takođe pokazuje dozu nespremnosti, pa tako za medijski dio nisu bile obezbijeđene kabanice, izgleda da nismo jedina zemlja koju "kiša iznenadi".

Ništa ni od toga ne bi bilo sporno da u brošuri koju smo dobili izričito nije bilo zabranjeno donošenje kišobrana.

Vremenske prilike nisu nikako išle naruku organizatora, tako da je tokom trajanja cijele ceremonije pada kiša non-stop, na momente baš velikim intezitetom.

Sve to je kvarilo dojam, pogotovo sa glavnim likom ceremonije, maskiranom siluetom koja je kombinacija Fantoma iz opere, Vidoka, ali i Ezija, lika iz sjajne franšize video igara "Assassin's Creed".

Tako simultani dijelovi u kojima on prilazi nekoj od lokacija ceremonije, režija prikazuje suncem okupani Pariz, dok u realnom vremenu... pa recimo da je bio okupan.

Cijela priča sa njim kao protagonistom putovanja kroz istoriju i Pariza i Francuske, ali i samih Igara je poprilično dobro urađena, a on je bio nosilac i olimpijske zastave i kasnije olimpijskog plamena koji je predao Zinedinu Zidanu, u sjajnoj uvertiti jahanja čeličnog konja Senom.

Muzika je generalno bila jedna od boljih stvari na ceremoniji. Lejdi Gaga je prva probila led izvedbom kultnog francuskog hita Zizi Žan Mari "Mon truc en plumes".

Potom, lično najmiliji momenat, metal bend "Gojira" koji je uz prateću koreografiju Marije Antoanete, ali i tematikom "Jadnika" Viktora Igoa na originalan način praćen jakim gitarskim rifovima sproveo sve kroz ovaj dio francuske istorije.

Šta tek reći za Žulijet Arman i njenu izvedbu kultnog klasika Bitlsa "Imagine", dok je prolazila rijekom Senom, razigrane Aje Nakamure koja je na kraju finiširala sa francuskim vojnim orkestrom.

Ipak, muzički momenat večeri je divan glas Selin Dion, koja je sa Ajfelovog tornja izvela “L'Hymne à l'amour", nepravaziđene Edit Pjaf.

Defile sportista sa druge strane nije bio baš najbolji. Prvo, dosta zemalja nije moglo jasno da se vidi na TV snimku, a onda i na samom kraju, jedva da je desetina sportskih ekipa uspjela da dođe do završnog platoa ispred Trokadera.

Da li zbog kiše, da li zbog loše organizacije, tek ni naša delegacija, ali ni timovi SAD, Srbije, Palestine... i mnogi drugi nisu se pojavili na centralnom dijelu, a i sami predstavnici ekipa koje su bile su dolazile u krnjem sastavu.

Nismo tako vidjeli nosioce zastava ni Grčke ni Francuske, dvije NBA zvijezde Janisa Adetokunba i Viktora Vebmanjamu, a od brojne francuske delegacije na podijumu je tek bilo 50-ak sportista.

Našu ekipu je na samom defileu, ali i pripremi koju smo mogli da vidimo zahvaljujući sjajnoj ekipi COK-a, uvijek lijepo vidjeti.

Na platformi, okruženi novinarima iz cijelog svijeta, kad vidite i čujete "Montenegro" ne može da vam ne bude nekako milo i da vam ispuni srce kad vidite Milivoja i Danku kako drže sa osmjehom našu zastavu.

Naš jedriličar je sinoć i zasebno bio dio istorije, jer je bio jedan od 13 barjaktara na otvaranju da se bavi jedrenjem što je novi rekord za ovu disciplinu.

Završnica ceremonije, posljednjih pola sata iste je uspjela da "izvuče" stvar. Zapravo da napravi pravi spektakl.

Kad je na binu izašao Zinedin Zidan atmosfera je postala prava fudbalska, uz navijanje sa tribina "Zizu, Zizu, Zizu".

Nekada najbolji fudbaler planete i ikona francuskog fudbala je sa dosta šarma, prirodnim, opuštenim stavom, igrajući, pozdravljajući svakog sportistu na platou, uz osmjeh stvarno učinio da se zaboravi na sve loše iz prethodnih dva sata, prije svega kišu.

A onda kulminacija i predaja plamena nikom drugom do Rafaelu Nadalu.

Sjajan gest domaćina da čovjeku koji s pravom nosi nadimak Kralj Pariza bude predan plamen olimpizma i ruta kojom je nosio baklju, uključujući i čamac.

Baklja je potom mijenjala nosioce, sve velikane francuskog sporta, a za nas posebno zanimljiv detalj je kad se našla u rukama Alison Pino, bivše rukometašice Budućnosti.

Na kraju atletičarka Mari Žoze Perek i vjerovatno najbolji džudista svih vremena Tedi Riner su zapalili olimpijski plamen, koji se poslije toga u jednom trenutku pomoću balona našao u vazduhu naspram Ajfelovog tornja.

Za finale sa samog tornja, ponovo podsjećamo predivan glas Selin Dion, uz nevjerovatan lajt-šou sa Ajfelovog tornja.

Nakon posljednjih taktova, Igre su zvanično otvorene i program je završen.

Roba je bila teža nekoliko kilograma, natopljena vodom usljed konstantne kiše, bilo je straha za sve tehničke uređaje u rancu, a da li je vrijedelo? Svakako da jeste.