Marinko Sekulić  [ DW ]

23. 05. 2024. 07:24

Šta o rezoluciji kažu ljudi iz Srebrenice

Savjet Bezbjednosti UN je 1993. enklavu Srebrenica proglasilo zaštićenom zonom. Srpske snage su je zauzele 11. jula 1995. Tokom zauzimanja enklave vojska i policija Republike Srpske i specijalna srpska vojna jedinica Škorpioni ubili su 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Evropski parlament i Kancelarija visokog predstavnika za BiH, označili su ovaj zločin kao genocid.

U Memorijalnom centru Srebrenica Potočari do sada je ukopana 6.751 žrtva, a za oko 1.000 ubijenih se još traga. Do sada je za genocid i zločine u Srebrenici osuđeno oko 50 osoba, na više od 700 godina zatvora.

Ovog četvrtka (23. maja) Generalna skupština UN glasa o Rezoluciji o srebreničkom genocidu kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i traži uvrštavanje sudski utvrđenih činjenica o genocidu u obrazovne programe.

Rezoluciju su predložile Njemačka i Ruanda. U finalnoj verziji je uvršten amandman Crne Gore kojim se navodi da je prema međunarodnom pravu, krivična odgovornost za genocid individualizovana i ne može se pripisati nijednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici kao cjelini.

Srebrenica je danas „grad duhova"

Srebrenica danas slovi kao „grad duhova". U gradu nema pekare, mesare, prodavnice odjeće ili obuće, nema ni autobuske stanice. Svakodnevica su dva kafića i nekoliko kladionca, a posle 17 sati na pustim i praznim ulicama samo psi lutalice, poneka patrola policije i poneki auto.

Kulturno-zabavni život se svodi na par dana manifestacije „Dani Srebrenice" jednom u godini i poneki donirani koncert ili predstavu, ali i to rijetko, jer nema ljudi, posebno mladih, koji bi možda došli da to gledaju ili slušaju.

U Srebrenici se ne mogu kupiti ni dnevne novine. Kako bi podigli tenzije i stvorili strah kod ljudi, posebno u godinama izbora, političari često zloupotrebljavaju Srebrenicu. Ljudi koji ovde žive opterećeni su političkim previranjima i tenzijama, koje političari svakodnevno podgrijavaju. O mnogim važnim temama, ovdje se ćuti.

Sagovornika na temu rezolucije, posebno među srebreničkim Srbima, je teško naći. U većini slučajeva ljudi odmahuju rukom uz „nemoj mene pitati" .

Mehmedović: „Simboličan gest i satisfakcija za žrtve"

Adem Mehmedović je preživeo genocid, tada kao osmogodišnjak, i ovako se sjeća jula 1995: „Ti s bebom prođi, a mali ide na ovu stranu', rekao je mojoj majci jedan vojnik. Mama se ukočila od šoka. Drugi vojnik je rekao: 'Pusti to dijete, ima ih dovoljno'. Ovaj što me je vodio šutnuo me je prema majci. Ona me je uvela u autobus koji je značio spas“.

Prije desetak godina Mehmedović se vratio u Srebrenicu gdje danas živi i radi u opštinskoj upravi. O Rezoluciji o Srebrenici za DW kaže: „To je samo simboličan gest i satisfakcija za žrtve. Jer, UN svakako snosi dio odgovornosti za genocid u Srebrenici. Moramo biti svjesni da se ništa posebno neće promijeniti, pogotovo u Srebrenici. Zato ne vidim razlog za ovakve reakcije politike iz RS i Srbije“.

Srbin iz Srebrenice: „Ne može biti kriva uvjek samo jedna strana"

Jedan Srbin razgovara sa nama, ali pod uslovom da mu ne pominjemo ime, kako ne bi imao problema jer ih već ima dovoljno, kako kaže. U toku rata bio je srpski vojnik. Za DW ističe da se u Srebrenici nije dogodio genocid jer „ako je genocid namjera da se jedan cijeli narod istrijebi i uništi, ovdje se to nije desilo".

„Žene, djeca, mlađi muškarci su autobusima prevezeni a ginuli su oni što su sa puškom krenuli u šumu. Oni (Bošnjaci) su od početka rata, ubijali sve živo u srpskim selima, od djeteta u kolijevci do žena i nesposobnih staraca. Bio sam očevidac od Zalazja, Bjelovca, Kravice, Skelana... Na godišnjice stradanja Srba nikada nije došao ni jedan zapadni diplomata. I to su valjda bila ljudska bića. Nismo se valjda sami ubijali. Svemu ovom se mora prići realno i pošteno. Ne može biti kriva uvjek samo jedna strana. Oni koju su ubijali imaju ime i prezime i treba da odgovaraju, ma kako se zvali. Svi treba da kažu šta se tačno dešavalo i ko je za što kriv, da odgovara pojedinačno", kaže za DW ovaj Srbin iz Srebrenice (ime poznato redakciji).

Čakanović: „Trebalo je da Srbija sama pokrene incijativu"

Suljo Čakanović je rat u Srebrenici proveo kao bolničar. Vratio se odavno u svoj grad i radi u Domu zdravlja. On za DW kaže: „Srbija je sama trebala pokrenuti inicijativu za ovu rezoluciju i tako skinuti teret sa srpskog naroda, i pojedince osuditi, a ne da bude utočište ratnim zločincima“.

Dodaje da „rezolucija nikog ne obavezuje, ali je Bošnjaci sa nestrpljenjem očekuju, jer ona ipak preporučuje zemljama članicama UN stalno pominjanje, i da to postane dio obrazovnog sistema". Suljo Čakanović naglašava kako je „dobro da će 11. juli biti dan sjećanja na genocid i nevine žrtve".

Mustafić: „Niko ništa ne preduzima da se ukloni glavni destruktivac"

Mirsad Mustafić je u bivšoj Jugoslaviji radio kao profesor srpskohrvatskog i zasigurno je najplodniji književnik iz Srebrenice. Ovih dana promoviše svoj 20. roman „Nije nam bilo suđeno“. Tema su rat i ratne sudbine Srebreničana kao i u prethodnih 19 knjiga koje je do sada objavio. Za DW kaže:

„Ukupni politički ambijent je poprimio uznemirujuće tonove. Strah se uvlači među ljude. Rezolucija u konačnici neće ništa promijeniti. I ptice na grani znaju ko opstruiše napredak ove zemlje. Niko ništa ne preduzima da se ukloni glavni destruktivac i osude oni koji ga huškaju. Kako će se osjećati povratnici kad svakodnevno slušaju prijetnje i sipanje vatre nacionalizma srpskog entitetskog lidera?", kaže Mirsad.

Dajzings: „Rezolucija je važan korak"

Holanđanin Ger Dajzings je profesor socijalne antropologije na Univerzitetu u Regenzburgu, a bio je ekspert Haškog tribunala i član istraživačke grupe holandskog Instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD) u Amsterdamu koja je pripremala izvještaj o ulozi holandskih vojnika u Srebrenici. On u Srebrenicu dolazi već godinama i prilikom nedavnog boravka je izjavio:

„Rezolucija o Srebrenici je izuzetno važan korak. Dan sjećanja je najmanje što možemo učiniti kao znak istinske humanosti i čin solidarnosti sa porodicama i preživjelima koji svakodnevno moraju živjeti sa nenadoknadivim gubitkom, bolom i traumom. Osim toga, apsolutno je neophodno suprotstaviti se poricanju genocida od strane političara i javnih ličnosti na srpskoj strani. Argumentacija da je ovo bio ratni zločin, a ne genocid, je polovična i neiskrena, jer oni i dalje veličaju ključne arhitekte i počinioce onoga što su oni sami proglasili ratnim zločinom. Cilj rezolucije nije da satanizuje Srbe, već da se kaže 'nikad više!' za takve užase, za koje je, na žalost, potencijalno sposoban svaki kolektiv.“