[ Peščanik.net ]

stav

Uzroci propasti makronizma

Posle ubjedljivog poraza njegove stranke na izborima za Evropski parlament od krajnje desničarskog Nacionalnog okupljanja, francuski predsjednik Emanuel Makron je šokirao javnost raspuštanjem Narodne skupštine i raspisivanjem vanrednih izbora. Takvu odluku je obrazložio tvrdnjom da će novi izbori „raščistiti“ političku situaciju u zemlji, ali većina njegovih sunarodnika ne dijeli to mišljenje.

Piše: Jan Verner Miler

Čak i oni koji ne strahuju da će Makronov gambit dovesti na vlast krajnju desnicu zabrinuti su zbog haosa koji može nastati. Édouard Philippe, Makronov premijer od 2017. do 2020, izjavio je da se predsjednik bespotrebno „odrekao predsjedničke većine“. Najvjerovatniji ishod je podijeljeni parlament u kom će Nacionalno okupljanje imati najviše osvojenih mjesta. Ali Makronova odluka je jasno pokazala jednu stvar: njegova strategija izgradnje snažnog centrizma u Francuskoj nije donijela rezultate. Ostali evropski lideri treba da imaju to na umu.

Prema predanju, prvo pitanje koje je Napoleon postavljao prilikom predstavljanja novih oficira nije bilo koliko je ko talentovan, već koliko ko ima sreće. Trijumfujući na predsjedničkim izborima 2017. godine, Makron je imao mnogo sreće. Prethodni predsjednik je bio toliko nepopularan da se nije čak ni kandidovao za drugi mandat, a konzervativni kandidat koji je imao najviše izgleda eliminisan je skandalom. Makron je ugrabio trenutak da ponudi nešto što se može opisati kao drugi dolazak „trećeg puta“. Kao i Tony Blair, vođa britanske Laburističke stranke koji je osvojio vlast 1997, Makron je vjerovao da je stara ideološka podjela na ljevicu i desnicu prevaziđena i da je posao centrista da jednostavno biraju one politike koje „daju najbolje rezultate“.

Makron se obraćao i socijalistima i konzervativnim degolistima, računajući da će se svi razumni ljudi rado ujediniti pod zastavom umjerenog centra. Svako ko takav poziv odbije po definiciji mora biti nerazumni ekstremista. Takav pristup je izvjesno vrijeme bio privlačan, jer je Makronov naizgled sve širi centar bio omeđen Nacionalnim frontom (danas Nacionalno okupljanje) Marine Le Pen s desne i vatrenom Mélenchonovom Nepokorenom Francuskom s lijeve strane. Ali tehnokratski pristup – „ko nije s nama taj je nerazuman“ – na kraju ipak nije transformisao politički pejzaž.

Krajnja desnica, krajnja ljevica, lijevi centar i desni centar i dalje su uspjevali da osvoje u prosjeku bar petinu glasova u prvom krugu izbora. Za to vrijeme, republikanci desnog centra su gubili glasove u korist Nacionalnog okupljanja, što je stranačkog lidera Érica Ciottija prinudilo da podrži savez s krajnjom desnicom. To je važan momenat, jer snažna podrška koju je Makron dobio u drugom krugu izbora 2017. i 2022 – kada se sukobio s Le Pen – uglavnom je bila rezultat neprijateljstva biračkog tijela prema krajnjoj desnici, a ne naraslog entuzijazma za tehnokratiju u Makronovom stilu.

Zapravo, pokazalo se da tehnokratija izaziva snažan otpor, jer populistima pruža priliku da tvrde – osnovano – da za složene probleme ne postoji samo jedno racionalno rješenje i da demokratija treba da ponudi mogućnost izbora i učešća birača, a ne da nameće rješenja za koja elite tvrde da nemaju alternativu. Makronova oholost – još 2017. je dao javnosti na znanje da želi da vlada kao „Jupiter“ – sigurno nije bila od koristi. S pravom ili ne, takav stil upravljanja učinio ga je veoma nepopularnim na političkoj sceni. Takođe, nezavisno od ličnih nedostataka čovjeka koji se proglasio za kralja-filozofa, sam centristički projekat preuzimanja najboljeg od ljevice i desnice zapravo je više otuđio i jednu i drugu stranu nego što je uspio da uskladi njihove suprotstavljene agende.

Pošto je izgubio kontrolu nad Narodnom skupštinom 2022, njegova premijerka Élisabeth Borne odvažno je pokušala da sastavi ad hoc većinu koja će promovisati predsjednikov program. Ali u više od 20 navrata morala je da pribjegava ustavnim prečicama da bi progurala mjere koje očigledno nisu imale podršku šire javnosti.

Osim što je bio sve autoritarniji, Makronov centrizam je počeo i da se pomjera udesno. Njegov radikalni ministar unutrašnjih poslova otišao je čak toliko daleko da je optužio Le Pen da nije dovoljno oštra prema islamistima, a Élisabeth Borne je usvojila imigracioni zakon kojim je legitimizovano sve ono što je krajnja desnica sve vrijeme govorila. Ako se neprestano pomjerate udesno, jednog trenutka ćete se naći u tački s koje više ne možete ucjenjivati birače argumentom da ste vi jedina prepreka na putu desnom ekstremizmu i konačnom padu Republike.

Neki komentatori spekulišu da Makron zapravo želi da Nacionalno okupljanje vlada do predsjedničkih izbora 2027, u uvjerenju da će tako pokazati svoju nekompetentnost i pripremiti teren za trijumfalni povratak centrista. Ali taj pseudopedagoški projekt – u kom direktor škole pokušava da pokaže učenicima da nastavnik doveden kao zamjena ne zna svoj posao – problematičan je iz više razloga.

Prije svega, nije tačno da su svi populisti krajnje desnice nesposobni za iole složenije ideje o državnim politikama ili da su potpuni amateri kada je u pitanju državna uprava. Čak i ako se pokažu kao nesposobni, to se lako može promijeniti. Kada je makijavelistički demohrišćanski austrijski kancelar Wolfgang Schüssel doveo u vladu krajnje desničarsku Slobodarsku stranku Jörga Haidera 2000. godine, populisti su potonuli u unutrašnje sukobe i pokazali koliko su nesposobni i korumpirani. Ali nakon što se podijelila i oporavila, Slobodarska stranka je uspjela da pobijedi na evropskim izborima prošlog mjeseca.

Štaviše, budući da francuski sistem dopušta „kohabitaciju“ – situacija u kojoj predsjednik i premijer pripadaju suprotstavljenim strankama – vladajuća stranka koja izgleda nesposobno može jednostavno prebaciti krivicu na drugu stranu. S obzirom na široka ovlašćenja francuskog predsjednika, Makron će svakako pronaći izlaz na međunarodnoj sceni. Ali praćenje evolucije njegove stranke od „revolucije“ 2017, preko „renesanse“ 2022. do onoga u šta se danas pretvorila, bilo je veoma otrežnjujuće iskustvo.

Makron nije uspio da svoj pokret transformiše u pravu političku stranku koja neće zavisiti od harizmatičnog lidera. Pošto je harizma potrošena, perspektive centra u očekivanju izbora 2027. godine ne izgledaju nimalo dobro.

(Autor je njemački istoričar i politički filozof)