Ana Osius (ARD), Moric Berent (ARD)  [ DW ]

11. 10. 2024. 13:10

Uništen njemačko-libanski centar: greška ili ciljani napad?

Said Arno trudi se da ostane pribran. Taj 73-godišnjak iz Tibingena još uvijek ne može da shvati šta se dogodilo. Njegovo okupljalište, interkulturalni centar u Libonu, uništen je. Šest je ljudi poginulo, a mnogi su ranjeni. Nije bilo upozorenja, kaže: „Nikakve vijesti nisu stizale iz Izraela. U ratu nema prekida i nema milosti.“

Prije 25 godina taj državljanin Njemačke libanskog porijekla je, zajedno s prijateljima i istomišljenicima, osnovao „Dar as-Salam“ – „Kuću mira“. To je trebalo da bude mjesto susreta i mjesto za dalje usavršavanje i školovanje.

„Naš centar je bilo nadaleko poznat. U Kući je svojevremeno bio i njemački ambasador. Posjetili su nas i predstavnici Ujedinjenih nacija, a i švedski konzul je bio tu. To mjesto je most između Njemačke i Libana“, kaže Said Arno.

Dom za brojne izbjeglice

Njegova žena pokazuje fotografiju na kojoj je velika kuća za goste u planinama Šuf u Libanu. U sred idiličnog sela, sa mnogo drveća i zelenila. Ispred centra, na terasi su stolovi i stolice. Tu je i suncobran. To je slika iz mirnih vremena.

Par sa ponosom priča da je posljednjih godina tamo boravilo više od 6.000 njemačkih posjetilaca. Ali, rat u Libanu pogodio je i Kuću mira. Tamo su bile smještene brojne izbjeglice s juga.

U trenutku kada su dvije rakete pogodila krov kuće, u njoj se nalazilo više od 80 osoba. Od dvije rakete, eksplodirala je samo jedna, a kuća se djelimično urušila.

Žrtve za supružnike Arno nisu bili stranci. „Gotovo sve izbjeglice koje smo primili lično smo poznavali. Direktor škole bio je kolega moje supruge, a njegovo dvoje djece sada plaču za svojim ocem.“ Zašto je njihov centar pogođen? Said Arno, koji od 1972. godine živi u Njemačkoj, i njegova supruga, to ne mogu da razumiju.

Hajke Mardirian, predsjednica Njemačke protestantske zajednice u Bejrutu, takođe je dobro poznavala Kuću: „Taj centar je bio mjesto koje su ljudi koristili jer su mislili da će tamo biti bezbjedni.“

Lažni osjećaj sigurnosti?

Friderike Velcin, dugogodišnja protestantska sveštenica iz Štutgarta, koja je živjela u Libanu i prije nekoliko nedjelja bila u Kući mira, ne može da shvati šta se dogodilo. „Bilo je to mjesto s kojeg je dolazila pomoć čitavom okolnom području. Za nas je velika misterija zašto je bombardovana“, kaže ona. Izraelska vojska naglašava da preduzima ciljanu akciju protiv Hezbolaha u Libanu, ali bombardovanje tog centra baca sumnju na tu priču. Ili u kući nisu bile samo izbjeglice??

„To je vjerovatno presudilo, jer upravo to ne možemo da garantujemo“, kaže Velcin. Dodaje i da je nemoguće suditi o ljudima samo po njihovoj spoljašnjost i kaže da su tamo dolazile žene, djeca i porodice. „Nama se činilo da to nisu ljudi iz Hezbolaha.“

Izraelska vojska se ne oglašava

Koliko je rat u Libanu zaista „precizan“ i „ograničen“ kao što to Izrael stalno naglašava? Upit novinara javnog servisa ARD za izjavu o napadu na centar za susrete ostao je bez odgovora. „Mislim da je, kada se pogodi takav centar, prekoračena crvena linija“, kaže Bente Šeler iz njemačke fondacije „Hajnrih Bel“, bliske vladajućoj njemačkoj partiji Zeleni. Šeler kaže da je ostala šokirana kada je saznala za napad.

„Ovdje ne prepoznajemo ciljane napade i političko ubistvo kakvima smo svjedočili posljednjih dana u Libanu“, dodaje. Šeler kaže da je i sama često bila gost u Kući mira. Ona ističe da je to važno mjesto susreta u komplikovanom političkom pejzažu Libana, zemlji s brojnim vjeroispovestima i tradicijom građanskih ratova. „Posebna stvar u vezi s tim centrom za susrete bila je njegova lokacija u planinama. Tamo je vladala atmosfera u kojoj ste se osjećali bezbjedno, da možete da razgovarate čak i o osjetljivim temama. A takvih tema je u Libanu mnogo.“

„Dar as Salam“ treba obnoviti

I upravo zato „Dar as Salam“ mora da nastavi s radom – slažu se svi. Mnogi Njemci javljaju se u znak solidarnosti s osnivačima, a u njemačkom Bad Krojcnahu će se organizovati i bdenje. „Ne želim da dignem ruke od tog centra“, kaže Friderike Velcin iz Štutgarta. „To mjesto je simbol za ponovni početak, za to da se ne odustaje tako lako. Kao i simbol da se ne dozvoli da ti napadi unište ono što je duh ovog mjesta.“

A Hajke Mardirijan naglašava: „Kuća mira će biti ponovno izgrađena. Kao i mnoge druge stvari u Libanu. I ne odustajemo.“

Ne žele da odustanu ni Said Arno i njegova supruga iz Tibingena. Žele da obnove svoje sastajalište. „Potrebna nam je sigurnost, mir, stabilnost i podrška“, kaže Latife Arno, kako bi Liban u budućnosti ponovo imao Kuću mira, uprkos ratu.