Ranka Perović, TVCG

Violina je odraz njene duše

Lična karta: Verica Čuljković, violinistkinja

Naša violinistkinja Verica Čuljković je krenula na putovanje kroz muziku kada je imala samo četiri godine. Tada je počela da otkriva i upoznaje nevjerovatnu, čarobnu moć violine, instrumenta koji već odavno nije vezan samo za klasičnu muziku.

Zahvaljujući svojoj muzičkoj nadarenosti, uz mnoga odricanja, upornost i želju sa svega 16 godina je završila srednje muzičko obrazovanje u Muzičkoj školi za talente „Andre Navara“ u Podgorici. Svoje druženje sa violinom nastavila je tokom studija na „Fakultetu muzičke umetnosti“ u Beogradu a danas je saradnica više orkestara u regionu. Posljednjih godina je angažovana u Crnogorskom simfonijskom orkestru, a bavi se komponovanjem i studijskim snimanjem.

Verica ne bi mogla da zamisli svoj život bez violine. Kroz nju govori, raduje se, tuguje. Taj instrument je postao odraz njene duše. O djetinjstvu sa violinom, najvećem uspjehu u karijeri, putovanjima, sreći, Verica Čuljković govori u Ličnoj karti.

Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama i gdje ste se najbolje osjećali?

Putovanja su sastavni dio mog života, buduci da se bavim poslom koji to često zahtijeva. Privatno, takođe volim da na taj način provodim svoje slobodno vrijeme sa porodicom ili prijateljima. Kroz život su se moja interesovanja donekle promijenila, ali su mi u najljepšem sjećanju ostala ona putovanja gdje je bilo najviše istorijskih i kulturnih sadržaja za obići ili posjetiti.

Šta najčesće donosite sa putovanja?

Sa putovnja, pored poklona za moje najdraže, volim da donesem nešto za svoj dom, što će me podsjećati na odredjeno mjesto i što će unositi energiju neke druge kulture. Pošto jako volim modu, a između ostalog i šoping, tu se nađe dosta onih stvari koje kod nas još uvijek nemamo priliku da kupimo, pa ja putovanja iskoristim i za to.

Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate, šta Vas čini srećnom?

Ja mislim da je sreća u najvećem dijelu stvar izbora, odnosno percepcije. Mnoge situacije u nekim okolnostima smatramo potpuno irelevantnim dok u drugom momentu ostave dubok trag u nama. Vrlo je važno naučiti da zastanemo na tren, obratimo pažnju na sadašnji trenutk i naučimo da budemo zahvalni za sve ono dobro što imamo i ne uzimamo ništa zdravo za gotovo. Puno je primjera danas u svijetu gdje se mnogi narodi bore za osnovne uslove za život i zdravlje najbližih. Mislim da su skromnost i zahvalnost u tom pogledu, ukoliko su ovi “osnovni” uslovi ispunjeni, značajna osnova u percepciji sreće. Sve ostalo se radom i trudom može postići.

Šta može odmah da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?

U biti sam i sama najčešće dobro raspoložena, ali ukoliko nisam, lijepa riječ ili osmijeh, naročito ako je od mog sina, odmah i meni vrate osmijeh na lice. Često zna da mi pokvari raspolozenje i nekada veoma naljuti, nepoštovanje. Ujedno i nepoštovanje mog vremena, truda i uzimanje istih zdravo za gotovo.

Šta najviše volite kod sebe, a šta baš i ne?

Kada ovo pitate jednu djevicu u horoskopu, prvo na pameti mi je lista stvari koje mogu da se poboljšaju ili bi trebalo da se promijene. Samokritičnost i taj “overthinking” koji često koči napredak, su jako izraženi kod mene i to baš ne volim. Međutim, upravo to rezultira stalnim i temeljnim radom na sebi i na duže staze izgradi osobu pa mogu reći da ujedno i volim što sam takva.

Greška koja Vas je promijenila ili nečemu naučila?

Ništa na kraju nije greška. Sve zbog nečega mora da bude tako. Neke, nazovimo ih “greške”, bih sto puta ponovila i prošla opet kroz njihove ni malo prijatne posljedice, samo da bih danas opet bila na ovom istom mjestu.

Kakvi ste kad Vam je dosta svega?

Tada se obično osamim. Trudim se da, ukoliko je to moguće u određenom trenutku, pobjegnem negdje na planinu i što dalje od civilizacije. Ako to nije moguće stisnem zube, vratim onaj moj osmijeh i idem naprijed pa se sve usput nekako i posloži.

Kako bi opisali sebe u par riječi?

Perfekcionista, samokritčna, racionalna, puna energije i uvijek nasmijana.

Šta nikada ne opraštate drugima?

Sve negdje na kraju oprostim.....samo da ih više nikada ne vidim.

Gdje ste u djetinjstvu najviše voljeli da provodite vrijeme?

Kao i svakom djetetu, pretpostavljam, potpuna bezbrižnost i sloboda mi je bila garantovana u prirodi i na selu, tako da kod mene posebno mjesto zauzimaju uspomene na taj period. Ja sam kao dijete često putovala u druge zemlje Evrope zbog raznih takmičenja i razmjena, a sve to je bilo propraćeno velikom dozom odgovornosti. Zato su ovi odmori u prirodi i sa puno druge djece bili prava idila.

Šta ste iz perioda kada ste bili dijete zadržali do danas?

Stalno se trudim da ne izgubim to dijete u sebi, odnosno tu lakoću snalaženja i prevazilaženja problema, kao i da se što više približim tom stanju bezbrižnosti. Rješenja nekih životnih situacija pronalazim kroz igru.

Što biste rekli Verici djevojčici, iz današnje perspektive?

Sebi kao djevojčici, nakon dosadašnjeg iskustva bih rekla “Ljubav prema sebi nije sebičnost. Ne postavljaj sebe na posljednje mjesto ugađajući onima oko tebe i slobodno budi hrabrija da se zauzmeš za svoje mišljenje, ideje i prava”.

Omiljena knjiga, pjesma, film?

Uvijek preporučujem Irvina Jaloma, što se muzike tiče možda “HAEVN (Symphonic tales) - WE ARE” , a prva asocijacija na film u ovom trenutku je “Pijanista”.

Šta violina predstavlja za Vas?

Violina je neodvojivi dio mene. S obzirom na to da je neodvojivi dio mene još od najranijeg djetinjstva, ja se praktično ne sjećam sebe a da ne sviram violinu.

Da li ste oduvijek željeli da svirate na violini?

Kod mene je u pitanju bila čista sreća ili je prosto bilo “ment to be”. Na audiciji za talente koja se dešavala u mom vrtiću, kada sam imala četiri godine, moje vaspitačice me nisu odabrale za testiranje, jer nisam voljela da se ističem pa samim tim nisu ni pretpostavile da imam te afinitete. Međutim, ja sam tada pošla za njima a drugoj vaspitačici sam rekla da moram samo do toaleta. Potom sam otišla u zbornicu i pitala da li mogu i ja da probam. Direktor škole, violončelista Aleksa Asanović, je tada poručio mojim roditeljima da ako ne budu oni mogli da me dovode u muzičku školu, on će lično dolaziti po mene jer talenat koji imam ne smije da se propusti.

Nastupali ste na brojnim događajima. Gdje ste se i zbog čega najbolje osjećali?

Zaista ne mogu da odvojim ništa posebno jer su nastupi drugačijeg tipa, sa različitim sastavima, žanrovima i slično. Recimo da mi je najdraže kada su velike scene u pitanju pa se u publici nađe više hiljada ljudi koji zajedno sa mnom uživaju u onome što im dajem kroz svoju muziku, a vraćaju mi mnogostruko više.

Šta smatrate najvećim uspjehom u karijeri?

To što se uz pojam ‘violina’ veže baš moje ime i što sam uspjela da na našem tržištu započnem nešto što se zove Crossover muzika, pa je sada put utaban za mnoge generacije mladih koje stižu.

Da li imate želju da se bavite još nečim?

Ja se mimo violine već nekoliko godina bavim i produkcijom, imam svoju firmu i uskoro ću odbraniti magistarsku tezu na polju AV produkcije, tako da kroz taj poziv koji je vrlo dinamičan i specifičan, a i kroz mnoge projekte, dođem u situaciju da se bavim mnogo čime.

Koji je Vaš životni moto?

Moj životni moto je “ Gdje je tvoj strah, tu je tvoj zadatak”.