PIŠE: VLADO PEROVIĆ

EP u rukometu – priča četvrta!

EP u rukometu, priča u nastavcima, a ova četvrta, posvećena je veličanju pobjede, što je crnogorska tradicija.

Zadojeni mitovima, urbanim legendama, naviknuti na sve moguće alibije i olakšavajuće okolnosti, uvijek spremni da prihvatimo iskaz svjedoka saradnika, ali samo i isključivo ako je u našu korist. Ovog puta je malo drugačije, jer nije malo biti među 12 najboljih reprezentacija Evrope u rukometu, pobijediti državu u kojoj je rukomet nacionalni sport, koja ima klupskog prvaka Evrope, moćni organizacioni lobi, čitaj sudijski, raskošne prijatelje saveza, čitaj sponzore. Nije lako ni protiv jednog od najboljih u istoriji sporta, a to Kiril Lazarov jeste. Nije lako pobijediti ni reprezentaciju koja je prije dvije godine bila među četiri u Evropi, ni čiji su igrači redom u Ligi Šampiona. Nije lako, ali mi jesmo, pobijedili, sebe, pa njih.

Sjećam se, na početku priprema za EP, selektor muške rukometne reprezentacije, Zoran Roganović, ubijeđivao me, pred isključenim i uključenim kamerama, bez obzira na težak žrijeb, da vidi crnogorsku reprezentaciju u glavnoj fazi EP. Nagledao sam se i naslušao, trenera i sportskih radnika, koji pričaju i što misle i što ne misle, koji traže reakciju, opipavaju puls, traže povratnu informaciju, pa njegove riječi nijesam najozbiljnije shvatao.

Godinama sam pratio mušku rukometnu reprezentaciju, na svoj način, znao dovoljno da shvatim gdje smo tanki, gdje moramo bolje, ali to ne radimo, držao to za sebe, jer, nije dobro da umisliš da znaš više od onih koji to žive, treniraju, igraju, bore se, daju sve od sebe, dok ti odokativnom metodom, vrlo često i uporno pored tv ekrana, lijepiš ocjene, za njihov trud. Nije lijepo, da se miješaš gdje ti nije mjesto.

Zoran je birao riječi, o momcima, o grupi, o tome kako želi da igra njegova ekipa, kako imamo dovoljno široku rotaciju, kako ćemo biti moderni, drugačiji nego ranije. A ranije, uvijek je nešto falilo, neko će reći igrači na određenoj poziciji, neko će reći, selektor, neko će reći, najviše nam je falilo da možemo da odigramo tri utakmice u šest dana na istom nivou, možda ne fizički, koliko smo znali da potonemo sa stanjem uma, ako nešto ne krene kako smo zamislili. A često, nije išlo, baš tada, na najvišem nivou, kako smo zamislili.

Dok mi je Zoran nabacivao na volej ideje o kojima bi valjalo razmišljati, procesuirao sam sve one momente, kada nam je falilo. Nauči se čeljade da razmišlja objektivno, kako vrijeme ide, da ne poleti, da ne bi ljusnuo jako, bradom, o asfalt. Taj život, sklepan od velikih očekivanja, na krhkim, nestabilnim temeljima, to nije život, to je vapaj za vukom, koji jedva čeka da dune, da vatru sune, sruši kuću. A u sportu, da bi uspio, moraš da želiš neopipljivo, daleko, da bi doskočio i preskočio.

Nije prošlo mnogo vremena, iz Donje Gorice, vremenskom kapsulom, trampolinom, selim se u Debrecin, gdje u media centru, hvatam sebe kako razmišljam, dok Simić glavom brani sedmerac, o tim Zoranovim riječima. Možemo, možemo, možemo. I malo me sramota i stid, a opet sam mnogo srećan, zadovoljan, glavni smo Predrag i ja u tom trenutku, pred tim ekranom, u koji gledaju i svi Makedonci, poneki Slovenac, dok pišu izvještaje, čudeći se, kako to Crna Gora? Kako?

Kad smo drugi put trebali da se vidimo u Donjoj Gorici, nijesam zatekao Zorana. Na klupi je bio Draško, protiv Kuvajta, nije nam bilo jasno, kolegi i meni, zašto je otišao u Švedsku, da vodi klub, kada je zakazao pripreme sa reprezentacijom. A onda kreću teorije zavjere, korona, što znam ja. Za tih pola sata, osim što nijesam vidio Zorana, vidio sam Nikolu Matovića. Radojicu Čepića sam primjetio malo ranije, jer to dijete, pred očima mi se pretvaralo u rukometno čudo, supersilu prirodu, role modela za mnogo, mnogo, mnogo godina u budućnosti.

Radojica me kupio skromnošću, tom dječačkom osmjehu, koji nikako da razvuče do kraja, još uvijek nesvjestan koliko je moćan i snažan i bitan. I koliko je lijep taj njegov osmjeh, iako izlazi iz grča, poslije naprezanja, dok nosi na leđima nekog jačeg i višeg, težeg, iskusnijeg, zrelijeg, od sebe. Svi oni nemaju na životnoj vagi, ono što Čepić ima, želju. Ono što ga pumpa da nosi i još dvojicu, ako treba, samo da bi dokazao, sebi, da mu je mjesto tu gdje jeste. A jeste, baš tu mu je mjesto. I uskoro će mu biti tjesno, sa razlogom.

Onda je stvarno krenula korona, otkazan duel sa Kosovom, nijesmo mogli da pohvatamo, ko ima, ko nema, ko je pozitivan, ko nije, je li nam uzak širi spisak, nikako da se pohvatamo šta će, ko će, kako će krenuti na put prema Debrecinu. Da ne pominjem saopštenje reprezentativca, koji o selektoru govori biranim riječima. I kako, onda da vjeruješ. Ko god govorio da jeste, morao je biti član te grupe momaka, niko drugi. Džaba i napismeno, jednostavno, nema logike, ni zdravog razuma.

A mi se nekako najbolje krećemo u okvirima koji nemaju formu. Mnogo puta ću ponoviti, morate biti mnogo veliki da bi improvizovali, veliki kao Meril Strip, koja je istu scenu u poslednjem filmu, uradila na preko 20 različitih načina, bez ponavljanja, da bi reditelju ponudila još neku opciju. Morate da budete tako veliki, jedinstveni, toliko perfektni u svom poslu, toliko svjesni da sve može da ode protiv vas, ali vi napravite da se okrene u vašu korist.

Hronologiju dešavanja iz Podgorice, Debrecina, sada već čuvene Foeniks Arene, Balazmujvaroši, teško je napraviti bez dvojice detektiva, pravih, pa i onih imaginarnih, poput Šerloka ili Poaroa. Ali, da je naš spisak bio drugačiji od onog kojem smo se nadali, jeste. Da li nas je bilo dovoljno, izgleda da jeste. Postoji ta lijepa tradicija u američkim sportovima, koja baš dobro radi u kovid režimu, sledeći u redu. Jedan otpada, ali drugom se otvara šansa. Gdje god postoji šansa i gdje god se kreće od 0-0, može da se pobijedi, ko god stoji sa druge strane. Ako je bolji, najbolje je pružiti ruku i gledati gdje se moralo i moglo bolje.

Kada su Petar Kapisoda, Mirko Radović i Miloš Pavićević ušli u media centar, Predrag i ja smo prisluškivali slovenačke novinare. Naravno, kada pobijediš Makedoniju, lijepo je. Ali, još ljepše je ako pobijediš i Sloveniju. Predrag je obećao ženi da će se vratiti 19-og, ja sam se uželio djeteta, već dobio uputstva za korišćenje, jer počinje EP u futsalu. Sa druge strane, slušamo, slovenačke novinare, koji mrmolje, između sebe, a šta ako nas pobijedi Crna Gora, kud i kamo sjutra nakon toga, pominju pretkvalifikacije.

Tada sam shvatio da im nije svejedno. Tada sam shvatio da meni nije svejedno. Na 60 minuta rukometa smo od plasmana u glavnu fazu, nikada ranije nijesmo pobijedili na dvije utakmice u prvoj rundi, ne može da bude svejedno. Tek nakon utakmice, kada je Branko Vujović, pozdravio majku i izvinio se što ne može ranije kući, shvatio sam, da je ovo Predragovo i ovo moje, ljudski, da se nadamo najbližima, ma šta teren pokazao.

I dok smo Petar, Mirko i ja raspravljali o NFL-u, plej ofu, njegovoj rupturi ligamenata ramena, Mirkovoj sličnosti sa Džordžom Kitlom iz ‘’mojih’’ 49-ki, kapiram koliko će mi faliti Mirko na terenu. Blješti, ne svijetli, ne sija, blješti, dok pasionirano priča o američkom fudbalu, zamišljam koliko volim kad neko sa toliko strasti prilazi svemu. Kad vas Mirko pogleda, nije vam svejedno, pogotovo kad pocijepa mrežu ili izvara rivala, očekujete da počne na centru nešto slično haki, što će se desiti nekada, vjerujem, makar na oproštaju od rukometa, za x na n godina, jer Mirko, momci kao Mirko, trebaju da su tu, oko nas, dok god mogu da oru pored linije i bacaju golmane u rebuse.

Znam dovoljno sebe, da znam kad mi nije svejedno. Nekad priznam, prije, nekad kasnije, ali kad stanem ispred ogledala, da provjerim šta sam obukao i kako mi ‘’stoji’’, znam, neki miks nervoze i odgovornosti postoji. Gledao me Predrag čudno i staloženo, čak i prevalio, jesi odlučio, prije nego smo krenuli u dvoranu. Tokom uključenja u emisiju sam bio nervozan, okriviću sebe za neko čučićete, koje je izašlo prvi i vjerovatno poslednji put iz mene, kada nije trebalo.

Svi smo mi likovi za rijaliti, pa i ja. Nekada sam davno, baš tako želio sebe da testiram, bez informacija iz spoljnog svijeta, Liverpula, interneta, vjerovatno bi taj mali egzibicionista opet pristao na slično, jer i dalje tvrdim, ako ko krije dobro takmičarski momenat, ja sam. Utakmice gledam kući, sam, uglavnom, sada, sa ćerkom, koja tati prašta ako se opsuje, a tata psuje, jer ćerka je obećala da neće i solidno joj ide. Nijesmo savršeni, niti težimo tome.

Utakmice gledam kod kuće, sa razlogom. Predrag je već protiv Makedonije zaradio modricu na desnom bicepsu, jer sam kod Brankovog gola, samo viknuo ajmo, pa ga stisnuo što sam imao snage. Dešava se i najboljima. Na tribinama, desi se neka energija, čudna, krene da kuva, proključa, baš ne mora da je puna dvorana, da bi mi se desilo da ne mogu da sakrijem emocije. Još bolje je kad se sve prazno, onda dobacim, kao najpodmukliji mužjak na ulici. Volim da se igram sa riječima, a gdje ćeš, ako ne sa tribina.

Često ne znam gdje ću sa rukama, kad radim posao koji volim, a još češće ne znam kuda sa rukama, dok gledam utakmicu, pa se pretvorim u hobotnicu koja bi i mahala i aplaudirala i pozdravljala, sve u isto vrijeme dok odgovaram na poruke i pravim fotke. Ima nešto specifično, ti si gore, oni dolje, znaš da ne možeš da im pomogneš, ali eto, daješ sve od sebe, koliko sam puta viknuo, Simo, u prvom, kao da sam mu iza leđa, a ne u vrhu dvorane. Kad kreneš da vičeš, nema nazad, bilda se momentum, volumen se diže, u jednom trenutku, osjećaš da si u istom položaju kao oficijalni spiker koji sa sobom ima i mikrofon i silno ozvučenje.

Čudan je osjećaj, kad zavisiš od njih, kada udari taj tobogan emocija, oko svake odbrane, oko svakog napada, oko svakog postignutog ili primljenog gola. Samo još ovo, samo još ono, samo je jedna podmukla veza od četiri slova, koja utiče na previše ostataka naših života. Nevjerovatno, kako se to samo, multiplicira i rađa nove samo, koji se pretvore u ogromnu aždaju, na početku svakog kraja. Samo da smo im blizu, neka im bude frka, kao da mi je pisalo na čelu.

Kad si blizu, onda je do tebe. Onda nemaš pravo na alibi, nemaš pravo da kuneš sudijski kriterijum ili odluke. Kada si blizu, moraš preuzeti na sebe, teret, svega. Da otmeš što misliš da ti pripada, da zgrabiš što ti se nudi, da ne odbiješ što ti se poklanja. Onda dođe na naplatu ona Čepićeva želja. Dijete od 19 godina, kaže, šta će presuditi, želja. A šta zna dijete šta je želja, on to uzme za sebe, pod mišku, nosi, gura pored Kastelica, stative, petoro, nema veze. To je želja.

Dan ranije, ja već naporan, kažem, sine, ne moraš da daš gol, nekad je dosta da promašiš golmana, on se smije, ono dječački, njegovo. Dan kasnije, on daje golove, razbija slovenačku odbranu, šta zna dijete šta sve može želja? Sad djeco, znate, pokazao vam Radojica. Kada je Branko proturio loptu kroz noge na šest metara Grboviću, a ovaj pogodio, znao sam i ja šta je želja, da se vratimo u Peštu, da uđemo u MVM Dome koji smo Predrag i ja gledali iz voza.

Običaj da se spustimo sa tribina u media centar, nijesmo propustili, ne zato što je tamo ljepše, nego zato što imamo obaveza oko uključenja. Tamo su nas dočekali radoznali pogledi Makedonaca, jedan zabrinuti Slovenca koji je marljivo pisao statistiku. Lako se uoči kada gledaju u vas, a u Predraga i mene su morali, stolica u prvom redu, gabaritna glava, neko je morao u potiljak, htio ne htio. Drame nije bilo, jer smo tada spojili ono Zoranovo, možemo, sa našim, da želimo.

Zvuk iz sale dolazi ranije nego video na tv ekranu, ostaje samo da pogađamo šta se desilo. Pogodio sam dva od tri puta, kada je Simić branio sedmerce, tražio gol koji će riješiti sve, ali dobio na poklon njegove odbrane koje su riješile sve. Ne moraš baš sve u životu da pogodiš. Kada je otkucalo 30:00, sa onim, sad već istorijskim 33:32, prvo što mi je prošlo kroz glavu, moram da se javim Ivi. Neće tata u rat, sine, ali ostaje duže, da ratuje.

U mom poslu, često zavisim od nekoga, što je uvijek, neprijatno. Mogu li se uključiti sada ili kasnije, da li se neko ili nešto čeka, dok se dešava, šta god da se dešava. Ako već ne možemo uživo, snimajmo, Predraže, pa smo tako i snimili, Marka, Miloša, Nebojšu, kako se raduju i pjevaju, pa kapitena Vaska i Branka kako pozdravlja majku. Tad mi je stvarno bilo lakše. Onda smo dobili otvoreno da pozdravimo naciju sa Kapisodom, počele su da stižu poruke, misija izvršena.

Sačekali smo da se završi pres, uključili da čujemo i vidimo i Zorana, a ja sam se sjetio onog mog bulevarskog klimanja glavom prije nego se pređe ulica, čisto da me bude još malo sramota što nijesam odmah vjerovao. Zoran se sjetio i Gojka Vučinića, a ja se sjetio svih onih koji su bili tu, u reprezentaciji, a nijesu osjetili tu narednu rundu, tu glavnu fazu. Nekada je u životu, prije, nekad kasnije, nekome baš taman, kao Radojici i Nikoli.

Uštinuli smo momenat velike sreće, bili tu kada se desila, pokupili sebično dio za sebe, a onda pravac hotel, da se završi posao. Nekada fali epiteta, nekada fali i riječi, koliko mi je žao, kad moram da prekinem nečiju misao, kad moram da skratim, jer postoje određene norme i standardi, šta može i koliko može da se pojavi na televiziji. Pogotovo, u ovim momentima, kada svaka riječ, izgovorena pod jakim emocijama, vrijedi sto puta više, zdravija je i iskrenija nego bilo kada. Njihova priča je dokumentarni film, koji sam doživio pred svojim očima.

U Debrecinu sam shvatio da mogu svuda i svugdje, da mogu šta hoću, da mi fale njih troje i da neki novi čekaju u redu. Uhvatio sam ovaj grad kada je bilo sivo i maglovito, nijesam vidio ni fragment, ali me uhvatio na studentariju i bulevare, temelje koji su sačuvani, kao i svaka cigla koja je mogla da se sačuva. Uhvatio me na miris pred snijeg, noćno klizanje, pitu sa jabukama, limunadu po mom meraku. Uhvatio me na istoriju crnogorskog sporta.

Noć pred utakmicu sa Slovenijom, dugo i uporno sam šetao ravno, da se vratim kad dotaknem neku slijepu ulicu. Dugo i uporno sam razmišljao, šta i ko mi nedostaje, kome bi se trebalo javiti, zbog čega. U isto vrijeme sam bio srećan, jer zavisim od sreće njih troje i tužan što ne mogu da usrećim još nekog. Dan kasnije, u slično vrijeme, crnogorski rukometaši su usrećili mnoge. Zavidim im na tome. Divite im se. Imate kome.