Vlado Perović

Pandorina kutija

Prošle sedmice sam se zamjerio mnogima, jer u Crnoj Gori izgleda nije prošlo vrijeme u kojem se napisano, izgovoreno moglo manje svidjeti samo jednoj strani, kako ide vrijeme, bočni vjetrovi se multipliciraju, pa vas sada zove, piše, sugeriše, smatra, preporučuje, makar četvoro, svako sa svog partijskog ćoška i za to obezbjeđene telefonske centrale. To me podsjetilo na vrijeme kada sam komentarisao utakmice crnogorske fudbalske lige za potrebe regionalne sportske televizije i u svakom gradu su mi nabijali na nos, da za sve ostale navijam osim za njihov tim. I dalje mislim da je to najbolji način da vam saopšte da radite dobro svoj posao.

Пише: Vlado Perović Види све колумне

Piše: Vlado Perović

Crna Gora jeste Pandorina kutija, iako je kutija izvorno ćup, dat Pandori na čuvanje, u kojem su se nalazila sva zla ovog svijeta. Radoznalost je ubila lisicu, kažu, pa je i Pandora, otvorila ćup, a samo je ‘’nada’’ ostala, kada je ćup i zatvorila. Godine su uradile, da se bolje i efektnije biraju riječi, pa sada Pandora sa svojom kutijom, donosi sa sobom i objašnjenje fraze koja znači izvršiti radnju koja može izgledati nebitno ili naivno, ali koja može da bude izuzetno štetna i može imati dalekosežne posljedice.

Crna Gora jeste Pandorina kutija, zato što neko sa dovoljno vremena i dovoljno zdravog razuma, može da živi od pisanja kolumni na dnevnom nivou, jer svakog dana možete da se zapitate zašto, zbog čega i kako smo uspjeli da od ovog divnog komada planete napravimo teatar apsurda, gdje nemamo kad da procesuiramo prethodnu nepametnu odluku, jer nam sledeća već gori preostale moždane sinapse. Nije mi zbog mene, ali kažnjavati na ovaj način generacije koje dolaze, krivično je djelo.

Zato ne znam da li ću imati dovoljno karaktera, a da ne budem dosadan, ali ako u sedam dana imamo sa jedne strane kandidata za predsjednika fudbalske regije sa najvećim brojem klubova i igrača koji ne želi da predstavi svoj program za poboljšanje nečega što je već dovoljno loše i mandatara koji nas ubijeđuje da ćemo biti Švajcarska ili Singapur, teško je odrediti ko više nije tu u pravu. U isto vrijeme, fali para, pa ne fali para za sport, u godinama najvećih uspjeha muške seniorske košarkaške reprezentacije na svjetskom i evropskom prvenstvu, ne znamo ko su mi i oni iza saopštenja niti ko ima ključ od ko[arka[kog saveza, ali evo, možda baš ova subota pomogne u tome.

Fudbalska Crna Gora je odlična platforma za oponiranje ili u nekom narednom periodu preuzimanje odgovornosti za urađeno u Fudbalskom savezu Crne Gore. Nakon godina u kojem su sve odluke dolazile jednoglasno, što nikad u bilo kom sistemu vrijednosti nije dobro, konačno imamo nekoga ko ima svoje mišljenje i viđenje i spreman je da ga izgovori. Kanalisati mišljenja u isti izvor energije mora da dođe kroz jasan projekat u kojem se precizno secira dosadašnji rad donosioca odluka i detaljno objašnjava šta treba da se radi dalje.

Poslednje istupanje ljudi iz Fudbalske Crne Gore bilo je sve bez to što treba i fali crnogorskom fudbalu. Dragan Guzo Vujović je bio mitsko biće kada sam ja bio klinac, sjećam se da se na tribinama stadiona u Nikšiću sa poštovanjem izgovaralo njegovo ime, iako ga ja nikada nijesam gledao na terenu. Siguran sam da je prošao sito i rešeto fudbalske igre, ali propustiti priliku da se govori o manjkavosti dosadašnjeg sistema i ne dodati uz to šta će se desiti ukoliko dobije mogućnost donošenja odluka je greška u koracima.

Znam, neko će reći, secirali smo rad saveza mnogo puta, seniorska reprezentacija nije otišla na veliko takmičenje, mlađe kategorije ne predstavljaju strah i trepet, naprotiv, uz rijetke izuzetke, ko god da je došao, oteo nam je neku pobjedu, u svim tim silnim prijateljskim mečevima, liga je pretposlednja ili treća sa pogrešnog dijela tabele, klubovi su katastrofalni kad izađu van granica Crne Gore, futsal reprezentacija ima selektora sa najdužim stažom u Evropi i ovo je već predug pasus da bi se objasnilo da nešto nije u redu.

Ali, život nas uči da nije dovoljno dobro da se samo secira rad trenutnih ili prethodnika, to smo imali u političkom životu, to znate i odmah ćemo da nabacimo ružičaste naočare i sve će biti u redu. Promjene su dobre, ali samo ako donesu dobre rezultate. Mijenjati nešto po svaku cijenu, jer je trend, moda, jer se mora, ne donosi uvijek boljitak. Ako se okrenemo malo oko sebe, jasno je da su promjene dio procesa u kojem godina, tri ili pet ništa ne znače, ali moraju maksimalno da se iskoriste.

Fudbalska Crna Gora ima svoje adute u fudbalerima, trenerima, bivšim i sadašnjim koji sa pravom smatraju da se moglo bolje. Mislim i ja da se moglo bolje, to dobijemo kroz genetski kod, da se ne zadovoljavamo postignutim. Fudbalska Crna Gora ima adute i u dva najveća crnogorska kluba, a klubovi su veliki razlog lošeg izgleda crnogorskog fudbala. Nadojeni na opštinske sise, napojeni sa dovoljno novca za osnovnu egzistenciju, ljudi iz kluba vrlo često sebi dopisuju ogromne zasluge za neke titule i uspjehe, koje realni sektor, Evropa, ne prepoznaje.

Godinama u Crnoj Gori, upravo Budućnost i Sutjeska predstavljaju nelojalnu konkurenciju svima ostalima, jer su finansirani iz opštinskih, većih budžeta, koji za ostale predstavljaju san koji srećan sanjaš sam. Sa druge strane Zakon o sportu previše dugo nam je onemogućio da upravo ovi i ovakvi klubovi pređu u vlasništvo nekoga ko bi u fudbal uložio i ko bi iz fudbala dobio ono što mi ne znamo. Fudbal je jedini klupski sport u Crnoj Gori koji može da vrati uloženo, ali mi i dalje ne znamo kako.

Opština da svoj dio novca, UO se formiraju na osnovu trenutne partijske slike u određenom gradu, pa se dodatni novac upumpa kroz firme koje su dominantne u određenoj opštini i to je način na koji funkcionišu klubovi. Zašto bi neko uspjeh koji dobiješ na gotovo veličao, slavio, predstavljao kao remek djelo ili obrazac ponašanja koji ćeš prenijeti na bilo koji dio društva ili savez. Najveći po broju navijača, po igračima koji su bili dio kluba, po titulama u opisanoj konkurenciji, da, ali i najveći po zaslugama za ovakvo stanje u crnogorskom fudbalu.

Da su Budućnost i Sutjeska bili dovoljno dobri u prethodnim godinama, oni bi našli i bolji model finansiranja, uspjeli da prodaju svoje najbolje igrače za milionske sume, svratili do Golubovaca i Danilovgrada, kupovali igrače za stotine hiljada, prelivali novac u druge sredine i tako i sami bili dio uspjeha crnogorskog fudbala koji sigurno ne bi bio na pogrešnom kraju tabele. Kako se to kaže moderno, generator, zamajac, temelj neke potpuno druge priče.

Druga strana priče crnogorskog fudbala su ljudi koji su probali da uđu u sivu zonu, sponzori, mecene, prijatelji kluba, koji su nakon određenog vremena u fudbalu, uz neke titule, odlazili i to sa makar optužnicama za teška krivična djela, koja nijesu ili jesu bila vezana za zeleni teren i prateće objekte, ali vam i to dovoljno govori o profilima ljudi koji su zainteresovani za ovu igru u Crnoj Gori. U Velsu se fudbalom bavi holivudska elita, kroz Reksem, a ko se bavi našim klubovima, ostaviću vama da izmaštate epitete.

Fudbalska Crna Gora mora da shvati još jednu stvar, ne možete u teorijama zavjere i medijima da tražite neprijatelje i potencijalne krivce za trenutno stanje. Niko ništa nema protiv vas, osim vjerovatno ovih kojima smeta što bi da zauzmete njihova mjesta. Mediji u Crnoj Gori, mnogo puta su pisali o anomalijama, pogrešnim odlukama, iznosili vrijednosne sudove o raznim selektorima, pravilima, pratili razvoj i izgradnju infrastrukture. Morate da shvatite da je u Crnoj Gori sport nebitan.

Zakukao je ministar Lalošević da fali para za razne saveze da izvrše svoje obaveze za naredni period, rekao da su upitni odlasci na velika takmičenja i to se svake godine u isto doba dešava, čak su i datumi isti ili slični. Reagovalo se opet, da se nije reagovalo, opet bi mi sakupljali novac, kao što radimo kada je neka muka, tada smo jedino ujedinjeni i ličimo na pristojno društvo. U takvoj situaciji i sport i sportski novinari su najnebitniji dio sistema spojenih sudova.

I Aleksandar i Danilo, ali i Dragiša i Maksim i Nebojša i Goran i naš Danilo, pa Srđa, Vlado, pa svi ostali u našoj i iz svih ostalih redakcija bi bili mnogo više cijenjeni u nekom uređenijem prostoru nego što je naš, njihovo mišljenje bi se dalje i jače čulo nego što je sada. Potreba naših ljudi da svoje mišljenje istresu na društvenim mrežama, bez obzira na tačnost navoda, dovela je i do devalvacije vrijednosti onoga što imamo da kažemo ili da napišemo. Stiven Smit zarađuje 10 miliona godišnje na ESPN-u, jer kaže svoje mišljenje. Mi smo zbog naših mišljenja, redom u kreditima.

Zato, za početak, da bi se popravilo stanje u društvu, sportu, fudbalu, potrebno je da razgovaramo, da se čujemo, da se uvažimo, da ne crtamo mete ljudima koji različito misle, što je nacionalni sport ovdje godinama. Treba birati riječi na bolji način, potruditi se da ljudi iz prethodnog pasusa što bolje prenesu poruku do što više naroda. Ako postoji nešto što bi trebalo zabraniti, to je rat saopštenjima za javnost, jer taj politički obrazac može samo da donese više štete nego koristi, ljudi na različite načine tumače riječi i rečenice i iz toga uglavnom pogrešne zaključke, pa se dobro naljute, zašilje tastaturu i u odgovorima dodatno opletu.

Moramo da se suočimo da nije dobro, što je stvar za Fudbalski savez Crne Gore godinama, a isto tako, da pomognemo i njima da vide što možda ne vide godinama. A da bi došle promjene, moramo da ponudimo konkretna rješenja, konkretne ljude, konkretan program, koji ne mora da bude Singapur ili Švajcarska, neka bude naš, za početak, da nas pokrene iz ovoga što trenutno nosimo u dušama i srcima. Jer, kad izgubi reprezentacija, a osjetili smo to onog utorka uveče, kad izgubi voljeni klub, ostaje sjeta i bol i otvorena rana, koju češemo i koja nikad ne prolazi. A u Crnoj Gori, da malo mrdnemo, uložimo više, novca, energije, entuzijazma, sport bi bio dio društva koji nam najbolje donosi, uostalom, Sofija Burić i Arijana Kovačević su nam to pokazale prethodne sedmice.

Meni ostaje ''nada'' iz Pandorine kutije da ipak ovdje nekad može biti bolje, da mišljenje nije krivično djelo i da tužiteljka Šišević ne čita baš sve kolumne. Onda možda opet nešto napišem i za narednu subotu.