Vlado Perović [ Piše: Vlado Perović ]

STAV

Roditelji, držite se, ovo je vrijeme paklenih vozača

Kad govorimo o svijetu sporta, modernog sporta, o svijetu fudbala, modernog fudbala, koristimo uglavnom termine kao što su klubovi, transferi, agenti, menadžeri, treneri, selektori, interesi.

Пише: Vlado Perović Види све колумне

Da i fudbaleri, to nekad ovlaš dodamo. Da se nađe. Ja mislim da je došlo vrijeme, pravo vrijeme, da razmislimo da na mala vrata, sa zlatnom kvakom uvedemo i termin roditelji. Da, oni koji stežu dlanove kada dečko krene u dribling, oni kojima se sastave pritisci kad dečko promaši zicer, oni koji udare o koljeno svaki put kad dečko preda loptu direktno u noge rivalu. Da, oni koji misle da je njihov klinac skoro kao Ronaldo, čim obuče dres lokalnog fudbalskog kluba.

Ja sam imao čudno fudbalsko djetinjstvo, nijesam bio Mesi, nijesam bio ni toliko loš, a vrata lokalnog prvodrugoligaša zatvorio mi je trener mlađih kategorija, koji je trebao da provodi dane na sastancima udruženja anonimnih alkoholičara, nikako pored terena. O takvima, ne bih u detalje. Tada su me uz ispomoć pomenutog fudbalskog tigra koji je u karijeri uspijevao da predribla sve bekove koji su mu se našli na putu, ali nije imao rješenja za pivske boce, van terena, otjerali, roditelji. Grupa A, prisutni roditelji, grupa B, odsutni roditelji. Tu sliku nikada neću zaboraviti.

Sada, nekih 25 godina kasnije, dođem ja da gledam utakmice mlađih kategorija, nekad poslom, nekad iz ljubavi, prema talentovanim, sjajnim, snalažljivim, fudbalskim majstorima, koji pred vašim očima stasavaju u vrhunske sportiste, fudbalere, ljude. Oni se na terenu nadmudruju, dok van terena, opet vidim već dobro poznate gestikulacije, vokabular u kojem se pominju i mater i otac, vezani radnim glagolom koji se sve manje upražnjava, a o kojem se sve više samo priča. Svoji, uglavnom ljuti na svoje. A ako ne pronađu savršen alibi, onda krenu i na tuđe.

Gledam tako ja i ovog vikenda neke klince, a odrastanje uz Konana Dojla i Šerloka Holmsa, nikako me ne pušta da mirujem, pa rizikujući razrokost težeg oblika bacam pogled, jedan, na loptu, drugi, na roditelje. Onaj u plavoj jakni, njega ne znam, ali vidim da trza svaki put kad lopta krene na lijevu stranu, pa da, lijevi bek, onaj mali dugokosi nekako i liči na njega. Škrguće zubima svaki put kad klinja istrči, a ne dobije loptu, a pljucka odsutno, kad je lopta odskakuće desno. Ćelav, sa kapom, u ustima mu kašikica, odavno izginula pred potezima jakog zubala koje bi i turpiju obradilo u pola sata.

Gospođa, prvi put je vidim, tri mjesta od njega, gleda utakmicu, prazno, ponekad digne glas koristeći samoglasnike A i U, u pravilnim vremenskim intervalima kad ostatak publike nagovjesti da imamo obrise šanse. Njen zlatni dječak, visok, anđeoskog lica, nema konstituciju za bavljenje modernim fudbalom, ali vidi se da dijete voli socijalizaciju te vrste, da je fino vaspitan, da ne umije ni faul da napravi jer želi, nego jer je njegova koordinacija pokreta na nivou lenjivca početnika.

Gospodin, 45 godina, njega znam, u mantilu, brada od tri dana, umoran od svakodnevnih obaveza na poslu, ali dolazi uporno i redovno na utakmice. Kako i ne bi, njegovo dijete igra fudbal sa brazilskih plaža, car je poteza, biće provligaški igrač iako je sputan fizičkim predispozicijama. Vrhunski, ali limitiran genetski, široki kukovi, kabast. Nema trk, sprint, ali na vlažnoj maramici, jer su one papirne danas out, razdvoji odbranu kao Mojsije more.

Stao je na loptu, kao gimnastičar na konju sa hvataljkama, osvojio spravu, element, vrijeme i prostor, sačekao pola sekunde, ugurao loptu u zonu zicera, spojio strijelca sa golom. Aplauz objektivne publike je bio najmanje što je mogao da dobije.

Navratio je i poznati fudbaler, iz doba dvije države koje su bile jedno, pa su sada dvoje. Njega svi znaju, lijep je i dalje kao lutka, drži se super, a doveo je i drugara glumca. Poneki odmah rukom ka publici, kao pozdrav, zatim vaspitno obrazovna lekcija da sve u životu počinje sa dobar dan, a onda gomila pogleda i žamor koji ga prate od početka do sredine tribine. Mora da je još uvijek uticajan, pomisliše mnogi, dugo godina je igrao u inostranstvu i u većem, gabaritnijem dijelu, nekada zajednice. I jeste, klimali su glavom ostali, svjesniji da nikada ne znate ko može da vas spazi, smotri, ugleda, preporuči.

Roditelji, takvi i još oni drugi, onakvi, sastavni su dio rašomonijade, koja od jednog mladog, sasvim nezrelog, a dovoljno talentovanog mladog bića, pravi pokusnog kunića, u alhemičarskom procesu koji će potencijal pretvoriti u nešto opipljivo, uglavnom novac. Slavu, popularnost. Dobro, ok - novac. Da sam roditelj talentovanog klinca od 15 godina, vjerovatno bi ga čuvao kao Nikola Kojo žensko dijete u nekom broju ''Anđela'', od druga iz klupe, do onog čudnog sa šalom, koji ga je gledao prije neki dan kako zateže zadnju ložu. Roditelji, držite se, ovo je vrijeme paklenih vozača. Ako je vaše dijete Harli Dejvidson, neka njegov vozač ne bude neko ko je maloprije sa Vespe sišao.

P.S. Tekst je nastao 2014. tokom trajanja jedne utakmice mlađih kategorija. Služio je za uveseljavanje mojih prijatelja sa društvenih mreža. Devet godina kasnije, posjetio sam terene na kojima se kali naša fudbalska mladost i ništa se nije promijenilo. Zato, nijesam promijenio ni slovo, samo podsjetio da smo tu gdje jesmo, sa razlogom.