Vlado Perović

Uvijek ćemo imati Pariz

Amerikanci igraju najbolju košarku i to će uvijek biti tako. I to nema nikakve veze sa dežurnim alibijima, doping, sudije, teorije zavjere bilo koje vrste, nego sa sistemom sporta koji su napravili i održavaju ga jer su spojili biznis modele sa meritokratijom. Neće niko da propusti talenat jer sa njim trenira mali vlasnika picerije koji mora da se gura. Zato imaju MVP finala NBA plej ofa van tima i njegovog partnera bez minuta. I može da se žali i fan zajednica Bostona i Tejtumova majka koliko god hoće. Igraju oni koji su trenutno bolji i/ili korisniji. Tačka.

Tamo možeš da skreneš lijevo od Albukerkija i završiš kao zombi na metu, samo ako ti je mnogo bitno da svoj život odvedeš u zemaljski pakao, ako ne slušaš savjete, u svim ostalim slučajevima, ako imaš talenat, rad, red i disciplinu, doguraš tačno tamo gdje treba.

Kad pošalju ekipu na OI, znaš sa kim imaš posla, kad naguraju u isti vagon desetak ludih glava, kao na SP, naravno da ćeš da ih pobijediš, kako se i desilo svaki put kad ti daju šansu. Ali ovo, "čamuge", steroidi, to nije rasizam, to je zloba, ona najgora, što tinja, pa se iznjedri iz grudi kao onomad u Alienu. I nikakva snaga, šarm i harizma Sigurni Viver ne mogu da te izvuku. Kad mrziš, do tebe je. A ne bi trebalo.

Da vas interesuje, kao što bi neđe trebalo, prije nego opljunete, koga i kako, shvatili bi da je skoro svaki od ovih momaka izašao iz nekog pakla koji mu je život ponudio i da je njihov jedini plan za ostatak života da se u pakao nikad ne vrate, ne oni, nego svi njihovi. Zato upiru, trče, šutiraju, više od ostalih i to je recept za uspjeh. Bem Adebajo je tek sa 16 godina saznao da je siromašan, jer su svi oko njega bili u istoj poziciji, upređivao se sa onima koji nijesu imali ili su imali malo.

Isto tako, kad je onomad Jokić prevrtao gume, da bi sebi obezbjedio 200+ milionski ugovor, raja koja se nije oznojila na terminu ga je napljuvavala kako ne voli svoje, samo sebe. Kad je tri puta MVP, onda je to na ono naše, pametniji smo od svih, vidi kako smo ih zeznuli. Jednom, dva puta, možeš, treći, stoti put je na krv, znoj i suze. A sa tugom u srcu jer ti neki tvoji mjere patriotizam uz samo njima poznate parametre. Više bi mi značilo da Crna Gora ima Jokića nego da igra za reprezentaciju, zamislite koliko skauta, trenera bi samo zbog onog Montenegro u najavama i odjavama utakmica, silnim tekstovima i dokumentarcima došlo u Crnu Goru da pronađu nekog narednog Jokića.

To što vi ne vidite krv, znoj i suze, ne znači da ne postoje. To što vi ne znate ili vas ne interesuje koliko je Durant uzeo šuteva u životu van utakmica, ne znači da nije brojka koju ne umijete da izgovorite. Ljudi igraju ovaj sport po drugim pravilima, ovo je za njih četvrtina manje, da se tu zaustavim. Kad se dignu LeBron, Kevin, Stef, sa klupe u NBA četrdesetom minutu da meč odluče, po FIBA pravilima, utakmica je završena.

Srbija je odigrala odličnu utakmicu, prelijepu, pitku, pametnu, pokazala da sa Amerikancima može da se igra 35 minuta. Možda je mogla i 38, moguće i 40. Ali zaboravljate, dva dana ranije je i Australija igrala takvu utakmicu. Tad nijesu pobjednici bili dopingovani i "čamuge", nijesu se prozivale sudije, tada je sve to normalno.

Srbija je nastavila košarkašku tradiciju Jugoslavije i osim onog incidenta Slovenije na EP, jedina ima sistem koji proizvodi osim individualaca i igrače spremne da se posvete kolektivu i ima konstantnost igranja polufinala i finala. Zato i sve ovo što rade izgleda jako dobro i za poštovanje je. U svijetu se rađa malo Jokića, Dončića, Janisa, potpuno je ok da budete Dobrić, Avramović ili kod nas Popović, neki od Nikolića, Šehovića, da ne nabrajam dalje. Svi oni su bitni jer niko nikad nije pobijedio jedan na pet.

Ono što nije dobro i za poštovanje, ne možete boljeg od sebe da omalovažavate, nevaspitano je i vraća se iza svakog ćoška jer na taj način urušavate sistem koji vam je donio i medalje i poštovanje. Svi oni Amerikanci na parketu protiv Srbije i Francuske znaju da im nije bilo lako i to je dovoljno, a pozdravi i čestitke, gestikulacija jasno govori. Razlike se smanjuju, svako danas ima šansu.

Subjektivni osjećaj po strani, možete da ne volite LeBrona, ali morate da ga poštujete. Ako poštujete Kubanca Mihaina Lopeza u 42 godini sa pet zlatnih medalja, morate i Džejmsa. Čovjek će u sljedećoj sezoni igrati sa sinom u NBA utakmici, a ja ne mogu sa ćerkom da odgledam film. Ko ne poštuje Karija, obojicu, ne zna košarku. Pešića jer ih je ubijedio da mogu, pokazao im način, Stefa jer je dokazao da mu je bitno, onih 9/14 i 8/12 za tri u dvije posljednje utakmice, to ostaje kao legat za generacije koje dolaze

Kad kažete da se neko dopinguje, morate da uzmete u obzir i neke okolnosti, tipa, u toj istoj ligi igraju i Jokić i Dončić i Bogdan. Pa i Džamal Mari koji se vuče kao udaren pas. Je li vi stvarno mislite da u Denveru ili Dalasu dođe neko i kaže, Luki i Jokari po deset ćevapa, a ovim ostalima EPO. Pogledajte na šta liče Derik Vajt ili Džru, bolje izgledaju Dobrić i Avramović kad se skinu.

Nikad se nećemo opametiti dok god slavimo poraze i da smo mi protiv cijelog svijeta. To nam se nameće kao narativ iz komšiluka, prenosi se kao zaraza po regionu, prepravljaju se istorijske knjige, da bi se usvojilo kao zlatni standard. Slično će krenuti i ovdje, tamo, onamo, jer je lijepak za mase, gladne, žedne, svega. Optuživati druge za svoj neuspjeh ili poraz je jednostavno vodilja za naredni, koji će da boli manje, ali će da proizvodi hormone prkosa i ponosa i otupljuje svaki nervni završetak. Pomiješani sa niskim i jeftinim strastima umiješani su u savršen recept za neviđenu svejednoću za prvog do sebe.

Ako DeAndre Džordan i Jokić mogu da ljetuju zajedno, da bivši centar Klipersa i sad Nikolin saigrač lunja po Somboru i govori brate cijelom svijetu, onda i vi nekako morate da shvatite da to sve sa loptom nije borba na život i smrt nego igra u kojoj uvijek pobijeđuje trenutno bolji. Ende.

A mi u Crnoj Gori imamo mnogo naših problema, da bi dozvoljavali da nam prelivaju tuđi. Trenutno smo na istorijskom minimumu, samo iz jednog razloga, ta opšta svejednoća za opšte dobro. Bitnije je da se zaceneš u facu nekome, nego da mu pružiš ruku pomoći. Najbolje od svega, može oboje, ako znaš tajne tajminga, do kad je smiješno, a kad postaje tužno.

Neki dečko iz Bocvane je skinuo zlato na 200 metara, nekakav Grk je dočekao svojih pet minuta, žena je isplivala 10k u mutnoj Seni i posvetila pobjedu svom pokojnom psu, Sifan je istračala tri najteže trke u atletici i osvojila tri medalje za Holandiju, ali i za toliko klinki u Etiopiji koje u njoj vide svoj put. Svako od tih ljudi je imao razlog više da mu se desi što mu se desilo. Od braće Sinković, do Hola na 400 metara, zažmuriš, daš sve od sebe i desi se. Ali neće, ako nijesi uradio sve, da bi se desilo.

Za kraj, Stiv Ker je čovjek čija je životna priča zrela za sedam sezona odlične serije. Od oca koji je ubijen u terorističkom napadu, preko šuta za titulu NBA šampiona do dolaska na sahranu Dejana Milojevića u Beograd. Poštujući sebe i rivale, poražene, smjestio je sebe na pijedestal gospoštine koja nam je potrebnija više nego ikada. Ne poštovati njega, nije ludilo, nego bjesnilo.

Nama igre u Parizu ostaju kao lekcija, da moramo sve da uradimo da se što bolje predstavimo, da se bolje pripremimo, da nađemo način da skrenemo pažnju, upotrijebimo kreativnost, šarm i harizmu. Da zaboravimo unutrašnje borbe ili da ih iskoristimo za seminare ponosa i prkosa, da uprkos lošim preduslovima, pronađemo sebe među narodima i narodnostima, državama na svjetskoj mapi.

Iza crnogorske zastave u Los Anđelesu mora biti veća i brojnija družina, u toj družini mnogo unikatnih, originalnih, svojih i prespremnih da sebe pretvore u crnogorsku razglednicu. Imamo četiri godine da napravimo brainstorming, upotrijebimo sve resurse, da dokažemo da pripadamo olimpijskoj porodici, ujedinjenoj u različitostima.

Do tada, neka ostane uspomena da je mala grupa ljudi, od početka do kraja Olimpijskih igara, na tri tv programa, na radio talasima i portalu, uradila sve što je mogla da vam prenese magiju. Ponosni smo na svaki minut prenosa, svaku rečenicu izgovorenu ili napisanu, svjesni da smo griješili i učili, ali isto tako mnogo i uporno radili da bi doprli do svakog klinca koji je tražio svog role modela ili obrazac ponašanja.

Ako smo takli jednog ili jednu, da danas, uzmu loptu, reket, kuglu ili disk, pretrče sto metara, traže od roditelja da se upišu na neki sport, naša misija je uspješna. A za četiri godine bićemo i bolji i pametniji i uspješniji, jer jedino u životu ne možeš kupiti iskustvo.

P.S. “We'll always have Paris.” - film Casablanca, 1942