Nebojša Šofranac

Serija A nekad i sad: 33 godine više, 37 golova manje

Morali smo sačekati da sinoć završi meč Kremoneze-Udineze 1:1 da zaokružimo ovo sedmo kolo Serije A sa zapanjujućim skorom od 11 golova. Iako je bilo nekoliko derbija (Milan-Fiorentina, Roma-Inter, Atalanta-Lacio, i kvazi derbija Torino-Napoli, Komo-Juve) prosjek je bio 1,1 gol po meču. Oktobra 1992. bilo je skroz drugačije.

Nemoguće je ne uporediti ovaj sadašnji trend sa onim što je bilo prije 33 godine i pronaći razloge. Serija A sada ima nešto što nemaju ostale top lige, a to je veliki spektar timova koji se bore za sam vrh. Na tabeli prvi je Milan sa 16 bodova, a čak tri tima su na 15 (Napoli, Inter, Roma), pa Bolonja sa 13, pojačani Juve sa 12 koliko sad ima i sjajni Komo, dok jedini neporaženi tim Atalanta ima 11 i čeka se da bukne, pa još dolje Lacio, Fiorentina. Teoretski takvu gustinu bi mogli imati i u Engleskoj sa 6-7 vrhunskih timova i nizom onih koji već godinama igraju briljantan fudbal (Bornmut, Brajton, Brentford, Kristal Palas) ali tamo uvijek jedan ili dva tima idu u ritmu za 100 bodova i jednostavno se brzo odvoje na vrhu (Siti, Liverpul ili Arsenal). I posljednjih godina je zaista u Italiji bila najuzbudljivija trka. Ali moramo da pričamo o trendovima igre.

Ovih 11 golova dolaze kao plod sume faktora i to vrlo različitih, nije to želja da se vrati "Katenaćo" već gubitak ekonomske moći, osipanje kvaliteta, sada već puno slabija infrastruktura i sve teže privlačenje najvećih zvijezda, ali takođe i neki treneri koji su definitivno u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu dok mnogi dobri treneri ne mogu da rade. Previše toga.

Atalanta-Lacio prosto ne može da završi 0:0, ne može zato što je Atalanta napravljena da napada, i sada ima sedam napadača, ofanzivne ving bekove, trenirana za presing i evropski ritam, godinama je imala sa Gasperinijem najevropskiji fudbal i činjela čuda. Šta sada radi Jurić nije zaista jasno, prošle sezone je preuzeo Romu umjesto De Rosija i napravio karambol, morali su da ga smijene već u novembru nakon 5:1 u Firenci, a došao je Ranijeri koji ih je doveo na bod od Lige šampiona. Jurić je zato preuzeo Sautempton i oborio sve negativne rekorde u Engleskoj. I nakon takve sezone dobija da vodi najveći hit Evrope.

Zaista, i on i Tudor imaju "back ground" i nisu slučajno gradili ime od provincije (Verona), ali ovo što trenutno rade sa timovima koji imaju velike rostere je najblaže rečeno zbunjujuće. Nemogućnost da se da identitet ekipi, jedna jasna ideja u igri. Nije to lako ni Gasperiniju koji želi da usadi svoje ideje Romi, nisu ga ni ispratili sa svim željama o pojačanjima, ostavili su mu Pelegrinija i Dovbika za koje je jasno rekao da nisu za njegov fudbal i tražio Sanča i Himeneza, to se tako ne radi. Kod njega su napadači obarali rekorde, od Borjela 2008, Milita 2009, preko Palasija, Gomeza, Zapate, Skamake, Retegija, a sada obojica imaju funkciju sa klupe (Dovbik i Ferguson), golovi stižu na kašičicu i deveti put zaredom je izgubio od Intera, mada je zaslužio više. Ali došli smo dotle da ni Atalanta ni Roma ne daju golove.

Ne daje ih ni Juventus, a ima prema naprijed Jildiza, Konsejsaa, Vlahovića, Opendu, Žegrovu, Dejvida, Adžića, Kopmejnersa, Milika, nevjerovatno. Šta reći o Pjoliju, vratio se u Fiorentinu i ima tri boda, sa Kenom, Džekom, Gudmundsonom, Dodoom, Fadjolijem, Gosensom, Lamptijem. Konte nikad nije igrao za puno golova, ali je osvajao titule najboljom odbranom, sad je znatno pojačao Napoli zbog Lige šampiona i skroz drugačije sezone, uz vezni red Lobotka-Angisa-Mek Tomini-De Bruin tu su svi ofanzivci Politano, Lang, Neres, Elmas, Luka, Hojlund, Lukaku, prosto golova mora biti. Alegri je prvi i zna se da i on osvaja odbranom i balansom. Neki treneri koji su imali ideje da razvijaju evropski fudbal, zona-visoka linija-pas, vrlo brzo su škartirani i nigdje ih nema, Pirlo je dobio odmah u ruke Juventus ali samo na godinu i od tada tumara, Di Franćesko je u Sasuolu činio cuda, ali otkad je smijenjen u Romi dobija samo najgore timove i stvorio je imidž "igra lijep fudbal ali ispada iz lige", Frozinone, Venecija, sad je u Lećeu.

De Zerbi je morao dugo da se probija, onda je i on sa Sasuolom pokazao sve ljepote fudbala, i od tada mora da stvara Šahtjor, Brajton i sada Marselj sa kojim je prvi, jer ga u Italiji niko ne zove. I njegov učenik Farioli je prvi sa Portom, a u Italiji je proglašen za "fanatika". Sve ovo može da djeluje vrlo italijanski i tradicionalno, ali nije uvijek tako bilo, naprotiv.

Četvrti oktobar 1992, peto kolo Serije A. Devet utakmica, 48 golova. Te nedjelje svi su naravno igrali u 15 sati, jedan svijet koji je sada tako daleko, bez tv prenosa, liga sa 18 klubova, prosjek 5,33 golova po meču i oboren rekord star 62 godine! Taj rekord je i dan danas važeži iako je liga proširena od 2004, zapravo nikad se nije ni primaklo tom rekordu. Ali ni tada se nije slučajno došlo do toga.

Revolucija u Kalću počinje ljeta 1987. kada svježi predsjednik Milana Berluskoni proglašava početak nove ere. Po njemu vrijeme je da se zaboravi Katenaćo i igra na kontre i vrijeme da se igra totalni fudbal kojim će se osvojiti Evropa, dovodi trenera vizionara iz druge lige i daje tri godine vremena da se osvoji svijet. To je bio domino efekat nevjerovatni koji je jednostavno povukao čitav sistem sa sobom. I prije toga bilo je trenera inovatora koji su uveli zonu i pokušavali novi mentalitet, Šveđani Lidholm i Erikson prije svih, ili Galeone sa Peskarom, Faseti sa Lećeom. Ukinuti libera, staviti četvoricu u liniji nazad sa ofsajd zamkama, sve je to bilo tako novo. Ali Saki je to uradio stvorivši veliki Milan, jedan vrtoglavi fudbal koji je opčinio svijet.

Pobjeda nad Maradonom u Napulju za Skudeto 1988. bila je znak, nije više dovoljno imati ni najboljeg na planeti protiv ovako hrabrog sistema koji želi da dominira loptom i prostorom. I već naredne sezone kreće epidemija, svi prihvataju taj stil i rizik, čak i tradicionalni Trapatonijev Inter daje more golova i obara rekord sa Skudetom, te sezone Milan osvaja Kup šampiona, Napoli Kup UEFA, a Sampdorija igra finale Kupa Kupova. Od te sezone pa sve do 1999. italijanski timovi će pokoriti kontinent, osvojiti čak 15 evropskih kupova, 1990. osvojili su sva tri, pritom je finale Kupa UEFA bilo Juventus-Fiorentina, što se desilo i 1991. (Inter-Roma), 1995. (Juve-Parma), 1998. (Inter-Lacio). Sve je krunisano na kraju decenije 1999. kad je Parma osvojila još jedan Kup UEFA, a Lacio posljednji Kup Kupova. Italijanski timovi bili su avangardni, super moderni, igralo se 4-4-2, mentalitet pobjednički čak i kod provincijalaca, a liga je toliko jačala da se čitav svijet skupio tu.

Nakon Mundijala 1990. to je bio san svih, samo da dođu u Kalćo, pa bilo gdje, jer pravilo je bilo maksimum tri stranca, a onda je tog ljeta 1992. uvedeno da može i puno više stranaca, ali da trojica mogu biti prijavljeni za datu utakmicu. I već to je bila nova revolucija. Naravno, i to je tražio Berluskoni koji je tada diktirao sve trendove u javnom životu, i fudbal preko šampiona svijeta Milana, i medije preko svoje tri televizije i privredu preko moćne kompanije Fininvest, a ubrzo i politiku. On je insistirao da u rosteru treba biti više stranaca da bi se osvojio Kup šampiona, jer ako se pred finale neko povrijedi da može biti zamijenjen. Tako je na svoj super Milan koji je osvojio Skudeto bez poraza 1991/92 i već bio "invincibile" sa Gulitom, Van Bastenom i Rajkardom, dodao još tri stranca, Zlatnu loptu Papena, Savićevica i Bobana, čak šest. Pritom, oborio je rekord svih transfera dovođenjem Lentinija iz Torina i rođen je "Drim tim", nazvan po američkom košarkaskom timu koji je plesao baš tog ljeta. I svi su željeli da vide taj Milan, tako nešto nikad nije postojalo, dolazio je i Pele koji je sa Santosom igrao finale 1963. protiv Milana u tri meča i rekao da je ovo daleko najjači tim svih vremena, to je bilo mišljenje cijelog svijeta, osim Krojfa čiju su Barsu u Španiji prozvali takođe "Drim tim". Ali dobiće uskoro i on lekciju 4:0 u finalu. Ono što je bitno, Milan je bio katalizator, ali tog ljeta svi su uložili enormno da bi ga pratili, Anjeli je već imao magičnog Bađa, ali doveo mu je jednog Vialija i napravio italijanski tandem snova, doveo je i najboljeg Njemca Melera, pa super Engleza Dejvida Plata, bili su tu i Di Kanio, Kaziragi, Koler, strašni Juve.

Inter je ispratio legendarne Njemce i doveo Rubena Sosu, Darka Pančeva, Skilaćija, Zamera, a Napoli je stvorio novi trio snova Zola-Fonseka-Kareka. Kranjoti je preuzeo Lacio i počeo da sipa novac, Pol Gaskojn-Tomas Dol-Karl Hajnc Ridle trio stranaca, bio je tu itekako i Holanđanin Vinter, ali iz Fođe je doveo najboljeg strijelca lige Sinjorija, iz Milana Fuzera, a iz Kremonezea svu trojicu tinejdžera Favalija, Bonomija i Markolina. Roma takođe nove super strance Kaniđu, Heslera i Mihajlovića, a Parma koja je već bila hit 1991/92 dovela je čudo iz Kolumbije Asprilju kojeg niko nije znao, a eksplodirao je odmah.

Torino je već bio sjajan kao finalista Kupa UEFA 1992, a napravili su trio Agilera-Kazagrande-Šifo, ali šta reći za Čeki Gorija i njegovu Fiorentinu, trio stranaca urnebesan Batistuta-Laudrup-Efenberg, pa Bajano iz Fođe i čitav tim renoviran da bi napali vrh. Ali i svi ostali, zamislite kad Breša dovede velemajstora Hadžija pravo iz Real Madrida i to je tada bilo normalno, Torino je u polufinalu preslišao Real Madrid, mogla ga je tući i Breša. Trener rumunski guru Lučesku i njegova kolonija Hadži-Radučoju-Sabau-Mateut, generacija koja je buknula dok je padao Čaušesku. Biser kao što je Lajos Detari došao je u Ankonu i ostvario san o Kalću, jer bio je na pragu Juventusa još 1988, ali Anjeli je tada izabrao Zavarova. Tog ljeta "Marca" je napisala "U Italiji igraju svih 50 najboljih fudbalera svijeta osim Romarija".

A Romario je tada još bio u PSV-u, Berluskoni ga je praktično imao u rukama nakon pobjede u Ajndhovenu, i njega i Bergkampa iz Ajaksa, ali se Kapelo odlučio za nesto drugo (Desaija), pa je Romario pošao u Barsu, a Bergkamp u Inter.

Lista strijelaca nakon ovog petog kola je bila: Sinjori sedam, Van Basten šest, Balbo šest, Fonseka pet, Detari pet. Već se po tome vidi kako se rešetalo. Pritom, Van Basten je imao meč manje zbog provale oblaka u Đenovi, a Fonseka je dao i pet golova u jednom meču u Evropi, Valensija-Napoli 1:5, kad je mladi trener Ranijeri sa njim potopio svoj klub iz budućnosti. Igrao se stravičan fudbal, već u drugom kolu palo je 37 golova, na ivici drevnog rekorda iz 1930, bilo je to 13.septembra 1992, tog dana Savićević je debitovao u Kalću u ludom meču Peskara-Milan 4:5. Poluvrijeme je bilo 4:4, i laik je vidio da se nešto novo dešava, majstor zone Galeone je isprva zbunio Kapela sa linijom na centru, rešetali su upravo Maks Alegri i Frederik Masara koji su danas puno slavniji nego tada, ali Milan je imao Savićevića, Lentinija i pogotovo Van Bastena koji je nakon 4:2 za Peskaru dao tri gola zaredom.

Zona, golovi, spektakl, tačno kao što je želio Berluskoni, cvjetale su tv emisije na Italia Uno, žestoke rasprave u studiju, Mauricio Moska i njegovo klatno, emisija "Apel utorkom" sa super gostima obarala rekorde. Zlatno doba. Te nedjelje i Fođa-Napoli 2:4, tada je buknuo tandem Fonseka-Kareka, a Juve je pored Bađa, Vialija i Melera lansirao i jednog sijedog mladića, Ravanelija. U trećem kolu 20.septembra palo je 30 golova, to je već bio trend, Napoli je nakon ludila u Valensiji izgubio kući od Intera 1:2 golom Skilaćija. I stižemo do famoznog 4.oktobra.

Te nedjelje imali smo dva meča na fonu ovog sada vikenda, Inter-Atalanta 1:0 i Kaljari-Roma 1:0. Obične utakmice, pamti se bijes Boškova zbog nekoliko velikih zicera Kaniđe koji je već više volio kokain nego loptu. Ali na preostalih sedam mečeva postignuto je čak 46 golova, odnosno 6,6 po meču! I rekord je zakucan za sva vremena. Bile su to utakmice Udineze-Peskara 5:2, Breša-Foša 4:1, Torino-Sampdorija 2:2, Đenova-Ankona 4:4, Lacio-Parma 5:2, Napoli-Juventus 2:3 i Fiorentina-Milan 3:7! Naravno, 10 golova u Firenci, kultna utakmica jer Mario Čeki Gori je objavio rat Milanu i rekao da će ga prvi srušiti. Radiće je stavio sve asove, napad Batistuta-Bajano-Laudrup-Efenberg, a kad je Bajano dao rani gol za 1:0 Franki je buknuo. Međutim, Milan je odigrao vjerovatno najbolji meč generacije, već u posljednjem kolu prethodnog prvenstva je slavio u Fođi 2:8, ali ovo je bila poezija, Gulit koji je u toj novoj rotaciji bio prva žrtva, jer su igrali stalno Van Basten i Rajkard, a mijenjali se isprva Papen i Savićević, a on morao na tribine, tog dana je dobio šansu i gutao teren.

Dao je dva gola, dva namjestio Lentiniju i Van Bastenu. Nakon dosta godina vidio sam snimak citavog meča, ta superiornost fizička i tehnička Van Bastena bila je nevjerovatna, ubjedljivo najbolji igrač svijeta u tom trenutku, samo dva mjeseca prije fatalne operacije. Milan čudesan, 3:7 a moglo je i puno više, aplauzi čitave Firence. A ta Fiorentina je bila treća do Božiđa, a onda suludim promjenama trenera senzacionalno ispala iz lige sa takvim timom, čudo vijeka.

I ostali mečevi šou, derbi Napoli-Juve 2:3, Viali je dao iz slobodnjaka za 0:3, onda umalo stigao Fonseka. Lacio je na debiju Gaskojna zapalio Olimpiko sa 5:2 protiv super jake Parme koja je te sezone završila čak treća i pritom osvojila Kup Kupova, ali Bepe Sinjori je pogađao iz svih pozicija. Torino-Samp 2:2 je bio prekrasan meč za Agileru i Šifa na jednoj strani, a Manćinija i Jugovića na drugoj, a ostao je čak u sjenci ostalih, iako zamislite Sampdorija je bila vicešampion Evrope te 1992, a Torino finalista Kupa UEFA, Euro derbi.

Đenova je ostala bez Agilere, ali je igrala 4:4 sa Ankonom i to čak dva gola makazicama za goste, Ćentofanti i Kondor Agostini! Breša je dobila Fođu 4:1, uz briljantnu partiju Đike Hadžija po lokvama, dok je Zemanova Fođa očerupana nakon hit sezone 1991/92 kad su je prozvali Zemanlandija, ali ubrzo će opet naći ritam. Jedini gol za Fođu dao je Kostarikanac Ernan Medford koji se proslavio na Mundijalu 1990. golom protiv Švedske za prolaz u osminu. Brz kao metak, sanjao je Kalćo, ali pošto ga niko nije zvao prešao je u Dinamo u jugoslovensku ligu, jer je Dinamo igrao sa Atalantom, pa da im se opet nametne.

Konačno ga je tog ljeta uzela Fođa, ali ovo mu je bio jedini gol i vratio se u svoju Saprisu. Daće puno kasnije još jedan slavan gol kao ovaj protiv Švedske, i to juna 2001. Meksiko-Kostarika 1:2, prvi poraz ikad Meksika u kvalifikacijama kući, čuven kao "Astekaco", odveo Kostariku na Mundijal 2002. A Udineze na krilima super strijelca Balba potopio Peskaru 5:2 i Balbo je na kraju sezone prešao u Romu, zajedno sa Fonsekom.

Tada su i treneri bili avangarda, Kapelo je vodio super Milan, Zof je promijenio DNK Lacija, Nevio Skala je pravio čuda sa Parmom i izgledalo je da ga čeka karijera snova poput Sakija, Trapatoni je vodio Juve, a mag zone Erikson je preuzeo Sampdoriju. Boškov je nakon toliko trijumfa sa Sampdorijom preuzeo Romu, njegov alter ego Macone uveo je Kaljari senzacionalno u Evropu, Banjoli nakon uspjeha sa Đenovom preuzeo Inter, Radiće Fiorentinu, Mondoniko Torino, dok je Atalantu sjajno vodio talentovani Marćelo Lipi. Postaće ubrzo najbolji trener na svijetu, osvojiti sve. Ovaj talas golova i ofanzive potrajao je itekako ove sezone, već u narednom kolu bio je derbi Milan-Lacio 5:3, spektakl strašne magnitude, Italija je bila fudbalski raj, Španci i Francuzi su dolazili da gledaju i treninge i da uče. U Milanelo su u to doba često dolazili Arsen Venger, Žerar Ulije, Aleks Ferguson koji će upravo u Englesku za koju godinu donijeti taj fudbal, dok je Čelsi postavljao direktno Gulita, Vialija, Ranijerija, sve u ruke Italijana.

Englezi su tada tek stvarali Premijer Ligu (počela bas 1992) i učili od njih. Zakon Bosman i otvaranje granica 1996. bila je nova revolucija, ali tu su najviše profitirali Real Madrid i Barselona koji su odjednom umjesto tri imali po 15 stranaca i to kakvih, a postepeno i engleski top timovi, dok je Kalćo već bio dostigao svoj vrhunac, održao se još koju godinu na vrhu, bio vrlo konkurentan i u prvoj deceniji ovog vijeka sa pikom 2003, ali ekonomska kriza i dekadentni treneri učinili su svoje. Da je neko ovog 4.oktobra 1992 pravio projekciju za 2025. to bi bila liga iz svemira, futuristički timovi i ideje, daleka budućnost sa zajedničkom ligom Evropske Unije, sazvežđe asova i zveckanje milijardi. Fudbal i jeste otišao u tom pravcu, supersonična brzina i najveća industrija novca, ali Kalćo nije. Ne, niko tada ne bi mogao zamisliti ni ovo kolo sa 11 golova, a ni iste stadione kao tada, sa Mundijala 1990. Vrijeme je za nove ljude i novu revoluciju.