[ M.M.Lj. ]

DOBRIČANIN

"Podgorica je moja kuća, nikada nijesam bio stranac u CG"

Poslanik Vladimir Dobričanin kaže da ne voli jednosmislenost, stereotip i laž. Govoreći o životu u emisiji "Upoznajte parlamentarce" na Parlamentarnom kanalu, ističe da je ponosan što je rođen u Prištini na Kosovu. U Crnoj Gori se nikada nije osjetio kao stranac. Podgoricu danas naziva svojom kućom, a Crnu Goru doživljava kao svoju zemlju "šta god neki mislili", kazao je on.

Iako ima manje slobodnog vremena jer radi dva jako odgovorna posla, on kaže da je ispunjen jer smatra da ima šta da pruži i kao ljekar i kao poslanik.

“Sama hirurgija vam oduzme život,ne samo vrijeme, politika je došla kasnije. Ona sada oduzima slobodno vrijeme, ali mislim da svi dobromisleći ljudi, koji misle dobro Crnoj Gori treba da se uključe na neki način u svakodnevicu, jer politika nije samo Skupština, već i cijena krompira, stanova, saobraćaj, turizam, sve je politika”, kaže Dobričanin.

Za njega je najbitnije da ima podršku iz svog doma.

“Siguran sam da je moja porodica imala puno strpljenja onda kada sam ja počeo da se bavim medicinom i politikom, ali oni su mi uvijek bili najveća podrška i zato sam im beskrajno zahvalan”, kazao je on.

Prisjećajući se djetinjsta, Dobričanin kaže da je imao sreću da odraste u Prištini, u sredini i porodici koja je bila zdrava.

“Mislim na moralno zdravlje, na vaspitanje. Imao sam prijatelje koje sam stekao u djetinjstvu i oni su sada, kada imam 50 godina, tu oko mene. Odrastao sam u gradu koji je gajio Nušićev, univerzitetski i gradski duh. Zahvalan sam Bogu što me je posadio tamo gdje sam odrastao”, priča poslanik.

Jako je vezan za svoje prijatelje, a kako kaže, iz takta ga izbaci jednosmislenost, stereotip, laž, “neodređena priča koja je zla”.

Iako nestašan, u porodici je bio privilegovan zbog toga što se rodio kao muško dijete nakon dvije sestre, pa su mu se nestašluci opraštali.  

”Bio sam nestašan, ali sam bio dobar đak. Tako sam kompenzovao svoje nestašluke”, kazao je on.

Najveći uzor je bio njegov otac.

„Bio je pravi muškarac. Bio je takođe ljekar, bio je neko ko je imao autoritet, ali neko ko je znao kada da popusti. Uticao je na većinu mojih velikih odluka, ali indirektno. Bilo je tiho vaspitanje, da budete dobar čovjek, muškarac, da budete dobar otac, suprug i da je porodica na prvom mjestu“, priča Dobričanin.

Kaže da je uvijek imao politički stav, bio on popularan ili ne.

„Vjerovatno je u kasnijim godinama ta priča iz djetinstva uticala na moj ulazak u politiku“, kazao je on.

Iz Prištine se preselio u Podgoricu 1999. godine nakon NATO bombardovanja Savezne republike Jugoslavije.

„Godina 1999. bila je katastrofalna za moj život i život moje porodice. U smislu odlaska iz svog grada, učestvovanja u ratu. Taj period je bio jako težak. Nerado ga se sjećam, ali je on bio nametnuta neminovnost. Mnogo je bilo teško mojim roditeljima. Ja sam morao da odem sa 28 godina. Oni su otišli kada više nisu bili sposobni da stvaraju. Kuća nam je tamo srušena i bila nam je tamo jedina nekretnina. Imali smo malu kuću u Lepetanima. Moji su jedno vrijeme nastavili tamo. Ja sam bio malo u Podgorici, tu mi se rodila kćerka. Zatim nastavljam specijalizaciju u Kruševcu i vraćam se ovdje kao specijalizant 2004. godine”, prisjeća se ljekar i poslanik. .

Taj perod pamti kao jako težak. Tada je sa suprugom živio kao podstanar.

“Kao ljekar sam učestvovao u ratu. Angažovala me vojska SRJ. Bio sma u prištinskoj bolnici, tamo gdje treba. Poslije 20 godina postoji ta doza žala, jako komplikovan osjećaj koji ne može da se opiše. Ja danas Podgoricu nazivam svojom kućom, šta god neki mislili i ovu državu doživljavam kao svoju. I jako mi je drago zbog toga. Puno mi je trebalo da mi se vrati osjećaj kada odem negdje da kažem vraćam se kući”, kaže on.

U Crnoj Gori se nikada nije osjetio kao stranac.

“Sav ovaj narod mi nikada nije pokazao da sam stranac. A ja nisam stranac. Ja sam ovdje svoj na svome”, rekao je on. 

Nikada se nije pokajao što je u politici.

“Danas ima ljudi koji će vas vrijeđati, a ne poznaju vas. Nisam se pokajao iako je to uticalo i na moju porodicu. Kada vas neko na najgori mogući način vrijeđa, to utiče na mene, ne mogu biti imun na to”, kaže on.

Na pitanje koji su mu najteži trenuci u politici, kaže da su za njega posljednji događaji na Cetinju katastrofalni.

„Jer u tom predivnom gradu, preko nekih pojedinaca počinjemo da osjećamo vjersku mržnju jer neko misli da njemu nešto pripada. Takvi događaji u meni bude nemir, jer ti ljudi blage veze nemaju šta znači građanski rat, a ovakve stvari vode mržnji koja se nekada u Jugoslaviji završavala užasnim zločinima. Ako je to cilj da u jednoj ovako divnoj, lijepoj, maloj državi koja ima sve treba da se mrzimo onda mi ne zaslužujemo da se zovemo građanima“, kazao je naš sagovornik.