Igor Lasić (Zagreb)  [ DW ]

23. 04. 2025. 07:38

Hrvati podijeljeni oko pape, mnogi mu ne opraštaju Stepinca

Dan žalosti u Hrvatskoj proglašen je za subotu, kada je planiran sprovod pape Franje u Vatikanu. Pa ipak, nije sav javni odjek u toj zemlji obilježen pijetetom, a ni žalošću. Možda bi bilo preterano reći da se mnogi u Hrvatskoj raduju smrti tog poglavara Rimokatoličke crkve, ali postoji vjerovatno značajan broj onih kojima je na neki način laknulo.

To su prije svega grupe naklonjene ekstremnim etnodesničarskim gledištima, a među njima posebno mjesto zauzima viši kler. Uz čisto svetovne političke desničarske ekstreme, upravo je, naime, sveštenstvo bilo glavna papina opozicija u Hrvatskoj.

To ovih dana ne izbija izrazito u prvi plan, mada se u medijima redovno spominje kao nesporna činjenica. Franju su tokom godina njegovog pontifikata često otvoreno kritikovali, a još više napetosti generisano je indirektno, npr. gostovanjima visokih svještenika u Hrvatskoj.

Tog papu hrvatski biskupi doslovno nijednom nisu pozvali da posjeti njihovu zemlju. To djeluje nezamislivo, kad se ima u vidu koliko su bile slavljene uzastopne posjete Jovana Pavla II. Ipak, sve to je i logično ako se zna da su zauzvrat u goste pozivani razni Franjini svještenički oponenti iz Evrope i svijeta.

„Neće mu oprostiti ljudskost“

„Nema puno tajni u vezi odnosa pape Franje i jednog dijela hrvatskog višeg klera. Prije svega, on je bio apsolutno protivan ovdašnjoj dominantnoj etnoreligijskoj matrici koju odlikuje mješavina etnototalitarizma i etnoklerikalizma“, kaže za DW Branko Sekulić, teolog i predsjednik Instituta za teologiju i politiku. On je zadnjih godina dosta komentarisao crkvene prilike.

Ali, kako dodaje, s druge strane nije tajna ni to da su gotovo sve Franjine dogmatske odluke, u crkveno-katoličkom smislu, bile sasvim konzervativne, ostajući tako praktično na ranijim pozicijama Vatikana.

„On je pritom, na neki način, dozvolio katolicima da misle da i oni ljudi koji odudaraju od uobičajenog ’vatikanskog profila vjernika’, imaju pravo da postoje unutar crkvenih okvira. Ukratko, on je bio veliki, jer je pokazao ljudskost. A upravo mu tu ljudskost mnogi oprostiti neće“, kaže Sekulić.

A to su, prema njegovu viđenju, oni koji slijede „ne ekumenski, već ekonomski momenat“, oni kojima dominira „ne Hristov, već krstaški sentiment“.

Šta je za takve bio papa koji je otvorio vrata marginalizovanima i potlačenima, bilo po rasnoj, etničkoj, rodnoj, polnoj, statusnoj i nekoj drugoj osnovi?

Neslaganja oko Stepinca

„Samo neprijatelj“, uvjeren je Sekulić. „Jer je (papa Franja) naprosto bio ’loš za biznis’ koji se odvija po principu političkog i religijskoj fundamentalizma. Kao takav, (taj biznis) je dobrim dijelom i ključna privredna grana crkve na ovim prostorima – ne samo katoličke, već i pravoslavne.“

„Naravno“, dodaje naš sagovornik, „glupo je i nezahvalno crkvu generalizovati, ali na tragu svega onog što o njoj na našim prostorima znamo, sigurno je da su mnogi s Franjinom smrti odahnuli i da se nadaju da će u sledećem pontifikatu dobiti svoju uzdanicu. A to je, na tragu svega što se danas zbiva u svijetu, lako moguće.“

Od konkretnih momenata koji su se ispriječili između pape Franje i nižerangiranih mu kolega u Hrvatskoj, istoričarka Crkve i teološkinja Ana Mari Grinfelder izdvaja predmet nesuđene kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. Štaviše, papa je za partnera u reviziji Stepinčeve biografije i valorizovanju njegovog djelovanja u Drugom svetskom ratu, kao i saradnje s ustaškim režimom, pozvao – Srpsku pravoslavnu crkvu.

„Nakon rata je kardinal prošao kroz određenu patnju“, dodaje Grinfelder, „što treba uzeti u obzir. Ali i ja smatram da njegov ukupni put ne nudi baš uzornu sliku svetosti.“

Manjak izbora

„Malo je reći da mu to neki u Hrvatskoj nisu zaboravili“, kaže ta dugogodišnja austrijsko-hrvatska hroničarka Crkve. Ona pored toga smatra da Franjina reformistička nastojanja nisu pustila korenje u Hrvatskoj. „To je vidljivo već i po imenima, pa izuzev Mate Uzinića ne vidim nekog višeg pripadnika klera koji ima sličnosti s papom Franjom.“

Pritom, naglašava Grinfelder, veliku ulogu u svemu tome imaju i nunciji poslati iz Vatikana. „Sadašnji nuncij, Đorđo Lingva imao je u svom ranijem djelovanju velike zasluge u Libanu, pri mirenju različitih hrišćanskih struja“, podseća Ana Mari Grinfelder. Ali zaključuje: „Ipak, u Zagrebu se na neki način utopio u sivilo.“

Istovremeno se „mora priznati i da se Kaptol muči s nedostatkom većeg i kvalitetnijeg izbora ljudi, što je problem u gotovo čitavoj Evropi“.

A sada se kompletna Rimokatolička crkva nalazi pred izborom novog prvog čovjeka. Pretpostavlja se – ako se držimo neformalnih najava – da će to biti rešenje koncepcijski relativno daleko od Franjinog lika i djela. Time će neki u Hrvatskoj svakako biti zadovoljni, ali obični vjernici ovih dana naočigled tuguju za njim – papom koji im se približio toliko da to nije podnosio ni veliki dio Crkve.