Konstantin Gončarov  [ DW ]

24. 02. 2025. 09:43

Izvještaj sa ukrajinskog fronta: Tri godine u rovu

Konstantin Gončarov radio je kao novinar za DW do 2022. godine. Nakon početka ruske agresije, dobrovoljno se prijavio u ukrajinsku vojsku. Ovo je njegov lični izvještaj o iskustvima nakon tri godine rata u njegovoj domovini.

Rusku vojnu agresiju na Ukrajinu nisu mogle da zaustave ni međunarodne sankcije, ni glasne političke pretnje, ni strah od njenih posljedica.

Vladimir Putin nije dopustio da ga zaustave ni sopstveni gubici. Naprotiv, svaki poraz na bojnom polju tjera Rusku Federaciju da traži nove prilike umjesto da odustane od rata.

U gotovo tri godine vidio sam kako se menja ruska vojska, kako se mijenja bojno polje, kako se naše odbrambene snage prilagođavaju ratu – poput živog organizma koji se našao u neprijateljskom okruženju.

Ukrajinska vojska naučila je ne samo da preživi u ovakvom okruženju, već i da ga promijeni u svoju korist uz pomoć najsavremenijih izuma. No, nikakva tehnologija ne može zamijeniti ono najvažnije u ovom ratu – osobu koja se, uprkos umoru, bolu i strahu, čvrsto drži svoje domovine.

Od puške do drona

Prvi dolazak na front se nikad ne zaboravlja: tlo vam se trese pod nogama, vazduh paraju eksplozije, kuće u plamenu puckataju, čuju se prodoran zvižduk gelera i udaljeni krici.

U tom sam trenutku prvi put doživio pravi rat, njegov haos i njegovu nemilosrdnost.

Sjećam se prvih plotuna – kratkih, trzavih, poput neprekidnih udaraca u samu stvarnost, koji se probijaju kroz grane drveća i udaraju u metal.

Miris vatre i baruta ispunio je pluća i kao da je ostao na jeziku – gorak, sumporast, kao da desetine vatrometa eksplodiraju u isto vrijeme. Ali nema tu šta da se slavi, to je gorka ratna stvarnost.

Moja karijera u vojsci započela je u izviđačkom vodu vazdušno-desantne brigade koja je oslobađala Hersonsku i Nikolajevsku oblast te se borila u Donjeckoj i Zaporoškoj oblasti. Najprije smo se borili za svaki položaj, zatim za svaku ulicu i ruševinu u gradovima uništenim artiljerijskim duelima i vazdušnim bombama.

Nakon ranjavanja i višemjesečne rehabilitacije, prebačen sam u jedinicu radioelektronskog izviđanja. Sada moje oružje nisu mitraljezi, već informacije.

Analizirajući radio-signale, pratimo kretanje neprijatelja, kontrolne tačke, neprijateljske bespilotne letjelice i sredstva elektronskog ratovanja.

Ne samo da se promijenio moj put u ratu, već i sam rat. Na bojnom polju se pojavio novi odlučujući faktor. FPV-dronovi opremljeni kamerom i operaterom, koji su se na početku invazije činili kao prisilna improvizacija i očajnički pokušaj nadoknade artiljerijske municije, sada su postali potpuno razvijeno i vrlo precizno oružje.

Rovovi, zakloni, oklopna vozila – sve postaje meta u svojevrsnom nadmetanju pilota: Ko će prije otkriti, stići i uništiti neprijatelja?

S razvojem dronova došao je i novi izazov – kako se boriti protiv njih. Elektronsko ratovanje, odnosno ometanje radio-signala, napreduje nevjerovatnom brzinom, primoravajući pilote FPV-a da svakodnevno mijenjaju frekvencije, poboljšavaju komunikacione algoritme i izmišljaju nove metode kontrole.

Nijedna prednost ne traje vječno. Potreban je stalan naporan rad programera i inženjera.

Granica ljudske izdržljivosti

Ipak, sav taj tehnološki napredak ne može postići ono najvažnije – vratiti snagu onima koji su na frontu pod stalnom tenzijom.

Nakon tri godine rata, rotacije pješadijskih jedinica postale su kritičan problem za ukrajinsku vojsku. Umorni vojnici koji provode nedjelje ili čak mjesece na prvoj liniji čekajući zamjenu gube opreznost i borbeni moral.

Nesanica zamagljuje svijest, tijelo je oslabljeno nedostatkom hrane i vode. U takvim trenucima više ne razmišljaš i ne analiziraš, samo funkcionišeš, reaguješ na opasnosti i izvršavaš naredbe.

Vojnici se bore mjesecima i godinama, nemaju priliku da se vrate normalnom životu, čak ni na nekoliko dana. Čak bi i kratka pauza omogućila povratak na ratište uz više izdržljivosti. Ali svaka jedinica spremna za borbu danas je zlata vrijedna.

Na većini linija na frontu Oružane snage Ukrajine sprovode stratešku odbranu, tako da komandanti jednostavno nemaju pravo da povuku dio trupa na odmor.

Na njihovom mjestu otvorila bi se praznina koju bi neprijatelj odmah pokušao da iskoristi. Sve dok rat traje, vojnici ostaju na svojim položajima, gdje nadljudskim naporima izdržavaju.

Paradoksalno, međutim, rat se često još jače osjeća u relativno mirnim gradovima u zaleđu. U nedostatku sna zbog beskrajnih upozorenja na vazdušni napad, mirni stanovnici žive kao da čekaju neku tragediju koju ne mogu da spriječe.

Na frontu je lakše, ovdje je sve jasno. Postoji naredba, zadatak i neprijatelj. Glavna stvar je biti efikasan, jer od toga ne zavisi samo vaš opstanak, već i koliko brzo se približavate pobjedi.

Snaga otpora

Rat me promijenio. Nešto apstraktno ili neshvatljivo postalo je svakodnevica, u čijoj brutalnoj stvarnosti još uvijek ima mjesta za male radosti: šolja toplog čaja nakon napornog dana, prilika da se opere prljavština, nekoliko sati tišine bez eksplozija.

Pravo je zadovoljstvo vidjeti dronove kako uništavaju neprijateljske napade na naše položaje.

Naravno, želim da se vratim svojoj porodici, mirnom životu i svojim omiljenim aktivnostima, da više ne moram da uzimam lopate, smrzavam se u mokrim rovovima, jedem instant rezance ili sanjam o toploj vodi, kupatilu i čistoj odjeći.

Svako od nas je umoran, ali sada ne možemo da odustanemo. Ne preostaje nam ništa drugo nego da nastavimo da se borimo – ne samo za sebe, već i za poginule i one koji nas čekaju kod kuće. Za pravo da slobodno živimo.

Ne vjerujem u brzi mir jer ne vidim dodirne tačke između strana za kompromis. Zašto bi agresor prekinuo rat ako nastavlja svoju „laku ofanzivu“ i osvaja sve više teritorija Ukrajine?

Rusija se neće sama povući, može je zaustaviti samo organizovani otpor. Samo tamo gdje pješadija i bespilotne letjelice, tehnologija i nepopustljivi borbeni duh sarađuju, neprijatelj nema šanse da napreduje dalje.

Istovremeno, svako odlaganje pružanja međunarodne pomoći pruža neprijatelju priliku za jačanje svojih pozicija. To je očito svima na prvim linijama.

Ali naša borba će biti nastavljena uprkos svim političkim promjenama i oklijevanju stranih partnera. Iako sada neki od vodećih svjetskih političara odgovornost za izbijanje rata prebacuju s agresora na nas, naš otpor neće jenjavati. Uostalom, ne branimo samo svoj teritoriju, već i svoj identitet i pravo na budućnost.