Andreas Nol  [ DW ]

01. 07. 2024. 10:44

Desničari pred pobjedom: Kohabitacija ili blokada?

U prvom krugu parlamentarnih izbora u Francuskoj desničarsko Nacionalno okupljanje (RN) osvojilo je 33 odsto glasova. Na drugom mjestu je lijevi savez Novi narodni front s 28 odsto, dok je liberalni savez predsjednika Emanuela Makrona osvojio 21 odsto glasova.

Konačna odluka o raspodjeli mjesta u francuskoj Nacionalnoj skupštini biće donjeta u drugom krugu parlamentarnih izbora 7. jula.

Jer, u francuskom izbornom sistemu svaki budući poslanik mora u svojoj izbornoj jedinici da dobije više od pedeset odsto glasova.

Nije retkost da se zato u drugom krugu svi udruže protiv desnice. Neke projekcije vide RN na 230 do 280 mjesta u parlamentu (trenutno imaju samo 88), čime bi propustili apsolutnu većinu od 289 mandata. Ali bi i tako bili daleko najjači.

Šta ovakav ishod znači za budućnost Francuske?

Ustav Pete republike, donjet 1958. godine, ne propisuje predsjedniku ograničenja kod imenovanja premijera. Ali on mora da vodi računa o većini u parlamentu.

Premijeru kojeg bi predsjednik nametnuo parlament može da izglasa nepovjerenje.

Ako bi RN osvojio apsolutnu većinu u Nacionalnoj skupštini, predsjednik Makron bi dužnost premijera morao da ponudi šefu RN-a Žordanu Bardeli (28).

Stručnjak za Francusku Hans Štark s pariskog univerziteta Sorbona smatra da Makron u tom slučaju ne bi imao alternativu. „Makron je tako oslabljen. On nema velik manevarski prostor.“

Bardela je za preuzimanje dužnosti premijera postavio uslov osvajanja apsolutne većine u parlamentu jer drukčije ne bi mogao da sprovede svoj program. Ako bi se to dogodilo i Bardela stvarno postao premijer, Francuska bi imala četvrtu kohabitaciju u istoriji.

Kako funkcioniše kohabitacija?

Ako predsjednik i premijer pripadaju različitim političkim taborima, izvršna vlast u Francuskoj je podijeljena. Predsjednik i premijer onda moraju sarađivati u takozvanoj kohabitaciji.

Prva kohabitacija je uspostavljena 1986. u vrijeme socijalističkog predsjednika Fransoe Miterana. Nakon izgubljenih parlamentarnih izbora, Miteran je za premijera imenovao degolistu Žaka Širaka, a 1993. njegovog stranačkog kolegu Eduara Baladura.

Od 1997. do 2002. je u vrijeme konzervativnog predsjednika Širaka premijer bio socijalista Lionel Žospen.

Podjela izvršne vlasti usporava donošenje odluka. Koliko uspješna će biti kohabitacija zavisi o sposobnosti saradnje predsjednika i premijera. U ustavu Pete republike iz 1958, koji važi i danas, kohabitacija se ne spominje izričito.

Koliko moći tu ima Vlada?

U kohabitaciji funkcije predsjednika države privremeno prelaze na premijera. Važne smjernice politike ne bi određivao Makron nego premijer.

U vrijeme kohabitacije vlada ima velike mogućnosti odlučivanja u unutrašnjoj politici. U spoljnoj i bezbjednosnoj politici ovlašćenja dijeli s predsjednikom, koji je merodavan za međunarodne odnose.

Kako RN zamišlja podjelu vlasti u kohabitaciji objasnila je Marin Lepen prije prvog kruga izbora. „Vrhovni komandant vojske je za predsjednika (Republike) počasna titula, jer konce u rukama drži premijer.“

Natezanja između predsjednika i premijera se mogu očekivati i u unutrašnjoj i ekonomskoj politici, kako pokazuje iskustvo iz prve kohabitacije u vrijeme Miterana.

U julu 1986. je Miteran javno osramotio premijera najavivši da neće potpisati vladine dekrete o novoj privatizaciji 65 nacionalizovanih banaka, osiguravajućih društava i industrijskih preduzeća.

Bez potpisa predsjednika, vladin dekret ne može stupiti na snagu. Ali, takvo bojkotovanje može samo odložiti vladine odluke, ne može ih zaustaviti.

Koliko dobro bi sarađivali Makron i Bardela?

Predsjednik Makron odbacuje barem djelove programa RN-a. Hans Štark procjenjuje da bi RN možda pokušao da „Makrona satera u ćošak dok ne podnese ostavku“.

Ali, potpuna blokada rada RN-ove vlade isto nije zamisliva. Makron i Bardela bi morali da pronađu neki oblik saradnje. Ako bi Makron odbacivao odluke vlade morao bi to da obrazloži.

Moguće je da bi se predsjednik češće obraćao Ustavnom savjetu sa zahtjevom da provjeri ustavnost planiranih zakona, prije nego što oni budu prihvaćeni u Skupštini. Neki projekti RN-ove vlade mogli bi da zapnu na toj prepreci.

Šta će se dogoditi ako RN bude imao relativnu većinu?

Stručnjak za Francusku Štark vjeruje da će se Bardela držati najave da neće prihvatiti dužnost premijera ako ne bude imao apsolutnu većinu.

Ako ni neka druga opcija ne bi mogla sastaviti većinu u parlamentu Francuska bi bila blokirana. Predsjednik u tom slučaju ne može ponovo da raspusti parlament. Ustav predviđa prelazni period od godinu dana.

Već u dosadašnjem sazivu parlamenta, koji je raspušten početkom juna, stranke predsjednikovog tabora su imale samo relativnu većinu. Vlada je zato kod važnih zakona posezala za članom 49 Ustava.

Taj član vladi omogućuje da zakon prihvati bez glasanja u Nacionalnoj skupštini, osim ako u roku od 24 sata ne bude podnjet i prihvaćen zahtjev za izglasavanje nepovjerenja vladi.

Ali, taj član Ustava je u Francuskoj vrlo sporan. Malo je vjerovatno da bi neka kohabitaciona vlada od početka htjela da vlada uz pomoć tog člana.

Koji izlaz postoji u slučaju blokiranog parlamenta?

Stranke do sada nisu objavile kako bi reagovale u slučaju da niko ne bude imao većinu u parlamentu. Jedino je Marin Lepen jasno dala do znanja da smatra kako bi u tom slučaju bilo vrijeme za prevremene predsjedničke izbore.

Ali, ne bi bilo moguće prisiliti Makrona da podnese ostavku. U Francuskoj ne postoji scenario za „blokiranu Republiku“. Moguće je i imenovanje nestranačke vlade stručnjaka. Ali, u Petoj republici ne postoji istorijski uzor za to.

Može li predsjednik da razriješi blokadu?

Predsjednik Makron bi mogao da aktivira 16. član francuskog Ustava. On predsjedniku daje vanredna ovlašćenja u kriznim situacijama kako bi se zajamčila funkcionalnost države.

Predsjednik bi onda mogao bez saglasnosti parlamenta da propisuje zakone.

Ali, stručnjak za Francusku Hans Štark ne vjeruje da je aktiviranje 16. člana realna opcija za Makrona. „Ne vidim kako bi on to mogao da izdrži tri godine, do sledećih predsjedničkih izbora. To bi u suštini značilo trajnu krizu.“