Sanja Tomović

Priča IZ GORNJE MORAČE

Borba, skromnost i težak život: Priča Vinke i Belke iz sela Starčevo

U dalekoj Gornjoj Morači, u selu Starčevo vrijeme kao da stoji. Iako priroda ovdje oduzima dah, život je surov što svjedoči priča Vinke Rnković i njene sestričine Belke. Njihov dom je simbol borbe, skromnosti i neuništivog života. Za portal RTCG, Vinka otvoreno govori o životu ispunjenom brigama. Sestičinu Belku majka je napustila kada je imala samo četiri godine.

"Majka joj se preudala, a brigu o njoj smo preuzeli moja braća, majka i ja. Njegovali smo je i podigli. Prohodala je tek sa šest godina".

Prisjeća se Vinka. Sama se nikad nije udavala, već je odlučila da ostane na ognjištu svojih predaka. Njihova svakodnevica nije laka, žive od Vinkine poljoprivredne penzije koja iznosi 315 eura i uz pomoć Crvenog krsta Kolašin, koji ih redovno obilazi zajedno sa doktoricom Ksenijom Popović.

Njihov vrt je skromna oaza. Uz pomoć male stolice, Vinka i Belka obrađuju zemlju.

"Držimo jednu kravu i nekoliko koza. Bolje je bilo kad sam primala 82 eura, cijene su bile niže, pa je euro vrijedio više", kaže Vinka ukazujući na rastuće troškove života. Vinka nema pola noge, a Belka ima epilepsiju i probleme sa vidom, i mora svakog drugog mjeseca ići u Bijelo Polje na terapiju, troškovi prevoza iznose čak 120 eura.

"Ranije su ovuda prolazili autobusi, ali sada moramo plaćati taksi", objašnjava Vinka.

Teški uslovi života, vraćaju u sjećanje Vinki neka prošla vremena.

"Nekada nije bilo kuće bez devetoro djece. Pazarište na Boanu bilo je glavno okupljalište, gdje smo prodavali stoku, mrs i vunu", kaže naša sagovornica.

Sve je nekada bilo drugačije, sela su bila puna djece, a rad i sloga držali su porodice na okupu.

"Radila sam sve teške poslove, morala sam uz pomoć konja i volova, kosila i spremala po stotinu tovara drva za zimu, sve smo radili ručno, ali smo bili srećni. Iako su uslovi bili surovi, ljudi su znali uživati u plodovima svoga rada", ističe Vinka. Danas su zime blaže, ali i dalje teške.

"Nekada smo koristili krplje i skije da bi smo došli do drugih sela. Sada snijeg pada samo nekoliko dana, ali putevi su i dalje loši", govori Vinka.

Apeluje na nadležne da obrate pažnju na sela i seljake. "Bez nas ni gradovi ne mogu opstati", kaže Vinka i dodaje: 

"Vi ste naš prozor u svijet, ranije su novinari bili poštovani, a sada vas krive za sve ", kaže ona ističući tako težinu novinarskog posla.

Za kraj, Vinka dijeli jednostavnu ali duboku misao. "Nekada smo sa malo bili srećni. Sve smo radili zajedno, pomagali jedni drugima i nosili odjeću od vune. Danas se sve baca, a ljudi ne znaju kako da žive", zaključuje.

Njihova priča ostaje podsjetnik na važnost čuvanja korijena i skromnosti, čak i u vremenu kada to izgleda nemoguće.