Nikola Rajković

OD SPECIJALNOG IZVJEŠTAČA

Do Minhena poput Radosava

Put na završnicu Evropskog prvenstva u Njemačkoj pamtiću kao prvi značajniji događaj u novinarskoj karijeri, ali i da nije prvi ostao bi upamćen jer je zaista teško zaboraviti a i prepričati šta se sve izdešavalo od Podgorice preko Beča do Minhena.

Polazak ka aerodromu, elaboracija četvrtfinala Kopa Amerike između Urugvaja i Brazila, košarkaške aktuelnosti sa kvalifikacionih turnira za Olimijske igre sa kolegom Šofrancem - ništa nije nagovještavalo da je pred nama prava avantura na putu ka biseru Bavarske.

Jedina "normalna" stvar bila je let iz Podgorice do Beča - ne baš naspavani ali puni euforije okupani već jakim zracima sunca u buđenju novog dana očekivli smo da će stvari ići po protokolu.

U Beču nas je odmah dočekala nervozna službenica, reklo bi se da ni ona, kao i mi nije imala dovoljno sna prethodne noći - to kao da je bila prekretnica.

Znali smo da nas čeka par sati pauze do leta za Minhen, pa je bilo dilema kako to vrijeme upotpuniti - odjednom se nametnula gejm zona na aerodromu, napravljena upravo zbog aktuelnog šampionata Evrope. Nismo propustili priliku da pokažemo i svoje sposobnosti sa loptom, na oduševljenje i značajnu pažnju užurbanih putnika.

Ubrzo nas je iznenadio mejl, možda i ključni detalj dana - let za Minhen je otkazan, razlog nepoznat, a alternativa preko Graca u popodnevnim satima neprihvatljiva i već u najavi iscrpljujuća - na kraju će se ispostaviti da je i ta varijanta ipak bila samo trenutno rješenje, jer je u popodnevnim satima otkazan i taj let.

Odluka je bila da je voz ipak najbolje rješenje u tom trenutku - u pokušaju da pronađemo izlaz iz lavirinta aerodroma u Beču, ni krivi ni dužni našli smo se u podrumu, a da stvar bude gora isti smo napustili uz pomoć ovlašćenih lica zaduženih za bezbjednost. Srećom ili ne bez ikakvih posljednica, mada je izraz njihovih lica govorio da im to nije bilo toliko zabavno kao nama dok smo slušali zvuk upozoravajućih sirena.

Avantura se nastavila saznanjem da smo ostali do daljnjeg bez kofera, u pokušaju da se objasnimo sa gospođom na šalteru, shvatili smo da će biti nemoguće iste uzeti odmah i da će se, kako je kasnije dogovoreno, oni dostaviti na našu adresu u Minhenu.

Kada smo konačno napustili aerodrom i osjetili svježi vazduh na 22 stepena u Beču, uslijedila je prava trka na auto putu - ispostavilo se da voz za Minhen imamo za nepunih 20 minuta, a skoro isto toliko i do kako se u Austriji kaže - Banofa, odnosno glave željezničke stanice - stigli smo.

Malo je nedostajalo da uđemo u voz za Bregenc, srećom izbjegli smo taj scenario u posljednjem trenutku, nedugo zatim ušli u onaj pravi.

Put do Minhena kroz prelijepe predjele Austije i Njemačke prošao je dosta brzo - komentarišući gradove kroz koje smo prolazili, povezivali smo ih sa fudbalskim klubovima, počeviši od Linca, preko Salzburga, pa do giganta evropskog fudbala - Bajerna dok smo lagano ulazili u ispostaviće se prohladni Minhen.

U samom gradu nismo naišli na preveliku fudbalsku euforiju, jeste da je prvo polufinale u utorak, ali da nismo primijetili po neki bilbord, malo ko bi zaključio da se sprema posljednji čin u borbi za šampiona Evrope u fudbalu. 

Šetnju gradom i traganje za hotelom upotpunio je prolazak kroz čuveni Marienplac, sada već dobro poznato mjesto na kojem se okupljaju navijači pred duele koji su igrani u Minhenu, pa će tako biti i pred okršaj velikana Španije i Francuske u utorak. Danas je glavna zvijezda u tom dijelu grada bio mladić koji je pokazao zavidnu fudbalsku tehniku.

Prvi radni dan je uspješno završen pojavljivanjem u emisiji "Euroforija", a pripreme za drugi već uveliko traju. Vjerujem da će se Njemačka avantura nastaviti u istom ritmu i uz mnogo priča koje će biti specifične i neobične.