Duško Kovačević

Turbo-folk u našoj politici

Prije desetak dana gradonačelnik jednog od najvećih i najznačajnijih crnogorskih gradova svečano je dočekao regionalnu folk divu, uručivši joj prigodan poklon, kako to protokol nalaže. Uzvišeni čin emotivnog susreta pjevačice i gradonačelnika snimljen je kamerom i to se u sarkastičnom tonu komentarisalo na društvenim mrežama. Sve je izgledalo kao da je u posjetu došao neki važan političar ili u najmanju ruku dobar pisac – dobitnik Ninove nagrade za roman godine.

Prije nekoliko mjeseci nakon javne intervencije drugog crnogorskog političara, u sred popularne tok-šou emisije u Beogradu – u Zeti je organizovan veoma posjećen koncert takođe omiljene i odavno etablirane turbo-folk zvijezde.

Dakle, osim nepotisticko-koruprivnih poriva, od starog tridesetogodišnjeg režima naslijedili smo i poguban odnos države prema kulturi – favorizujući “kakofoniju koja ima zadatak da zadovolji najšire ukuse i najniže strasti” (kako je fenomen turbo-folka u svom maniru opisao Rambo Amadeus). Daleko od toga da za takvo stanje u našoj kulturi možemo optužiti političare iz prvih pasaža teksta, ali dužni su bili da od promjene 2020. građanima ponude emancipaciju i viši nivo na svekolikom planu – umjesto što igraju na populizam i ono primitivno, nagonsko. Aristotel je govorio da je etika potkategorija politike.

Može li se biti Srbin u Crnoj Gori a ne biti obožavalac četnika i pevaljki koje su se školovale po kafanama na ibarskoj magistrali? Može li se biti Srbin a voljeti Nikolu Miloševića, Vladetu Jerotića, Isidoru Sekulić, Mihiza, časopis Gradac i Jugoslovensko dramsko? Jeziva je ta sinteza nazovi politike i poslednjeg muzičkog i scenskog bolfa – koja je nažalost zahvatila i Crnu Goru, i ne od jučer. U prošlom tekstu posvećenom Robertu Redfordu pisao sam o dalekosežnoj važnosti kulturne politike za jednu zemlju – iz kulturne politike proističe sve ostalo. A kakva je naša kulturna politika – bojim se odgovora na tu upitanost.

Ali iz kakve politike i od kojih političara je trebalo da krene oplemenjenje i kulturna tranzicija države zaglibljene u estetskom vašarištu iz devedestih? Veliko je pitanje je da li naši političari koriste estradni prostakluk kao instrument opurtunizma i dolaska do cilja (svim sredstvima). Prije bi se reklo da je turbo-folk krajnji domet i duhovno ishodište političke nomenklature sa kupljenim diplomama. Da li je turbo-folk njihov zahvat, ukus, slobodni izbor?Turbo-folk je u dobrom dijelu Parlamenta, u mnogim opskuritanskim i antiintelektualnim replikama i rečenicama političara, u njihovim opsesijama, željama, izlascima iz službenih limuzina i kič apartmanima na primorju. Zar to nije pink-spot pun skorojevićkog neukusa razularene kaste? Pevaljke sa početka teksta su najmanji problem. One su epifenomen i kulturni ekvivalent nesrećnog vremena.