Vlatko Simunović

Pogled s murve: Svi su tu i svi se smiju

Dvadeset godina ni jednom nijesam podigao pogled i zagledao se u krošnju tog drveta koje raste uz put do naše kuće. A onda ugledah murvu. Bez poziva, bez upozorenja, ubrao sam zreo plod. Savršeno bezukusan.

U Kini koja joj je postojbina, murva je simbol povezanosti čovjeka, prirode i zanata. Nijesam Kinez. Da me prije sedmicu dana neko pitao što mislim o murvama, kazao bih da se čovjek koji ne zna što je murva ne treba hvaliti da poznaje slatko voće djetinjstva. Sad mislim da slatkoću murve u dvorištu stare kuće možeš shvatiti samo ako razumiješ prolaznost. Sezonski karakter života iskusio sam na nepcima. Ovo je priča o prolaznosti kojoj me naučila jedne bezukusna lješkopoljska murva.

PORIJEKLO

U središtu starog dvorišta, tamo gdje sam odrastao, imali smo murve. Ne znam ko ih je sadio ali imam neku svoju teoriju njihovog porijekla.

Davno je bilo. Ima tome 150 godina. Knjaz Nikola htio je uzgajati svilenu bubu a svilena buba se hrani listom murve. Tako su tri drveta stigla u dvorište naše kuće koja je građena odmah po oslobođenju Nikšića.

Kuća je građena je kada i kuće na centralnom gradskom trgu grada Nikšića. Čovjeku koji je sagradio našu kuću, podužući crkvu posvećenu Svetom Jovanu Krstitelju , u porti, tik uz vrata, Knjaz Nikola sagradio je lijepu grobnicu sa sve komandirskim grbom i ordenjem. 

Vjerujem da su tri stabla murve koja su, do svog smaknuća prije dvadesetak godina stajala kod nas u starom kraju, poklon knjaza koji je domaćina i ratnika htio da zainteresuje za tu novotariju.

Prepričavam ovu priču o murvama koje knjaz poklanja kapetanu svom prijetelju. On odmane rukom i kaže da je negdje čitao zahtjevima države, imperativnim zahtjevima. Neke kategorije stanovništva morale su saditi vinovu lozu.

-Ne vidim zašto plemenski kapetan ne bi imao obavezu da posadi tri murve - kaže prijatelj.

Podsjeća me da je svaki brigadir po naredbi oz 1890. Imao obavezu da posadi 20 stabala masline, komandir 10, oficir i barjaktar 5. Vjerovatno je neka kvota ze murve postojala...

NOVOTARIJE

Murve su u Crnu Goru stigle s halabukom. Bile su dio dio prosvetiteljske misije. Prihvataju ih najsposobiji i svi koji prihvataju utilitarni karakter saglasnosti podanika s novotarijama koje predlaže suveren. Poslije ih prvi odbacuju. 

Kad od osnovne namjene neke novotarije odustanemo, tome što je novo i što je među nas stiglo, mi nađemo neku samo nama znanu namjenu. Onda dođu nove novotarije i sve što je jednom bila novost bude krš i teret.

Da ne dužim. Stvar sa uzgojom svilene bube u Crnoj Gori je brzo propala. Stigli su ratovi i sve manje su su šile svilene košulje a sve češće korotna roba.

Umro je onaj ratnik koji je pred svojom kućom u Straševini zasadio murve. Umro je i njegov sin koji za sobom nije ostavio potomstvo. Žene iz susjedstva su decenijama skupljale murve i hranile svinje.

Mili moji, od pečenih rebara svinje hranjene murvom morala bi se se postidjeti sva svinjeka rebra pečena u američkim restoranima gdje se večera zakazuje, mjesto čeka danima i plaća dolarima od kojih bi se cijelo naše malo mjesto moglo prehraniti sedmicu dana.

Poslije smo i mi hranili svinje plodovima murve. Na kraju smo svi mi sve to batalili. Dogurali smo do Glovo aplikacije za sve. Inšalah Madona!

SVI MOJI

Nije murva slavna ljepotica. Nijesu od nje rezali građu od koje su gradili brodove ili stubove na kojima je podignuta Venecija. U njenu krošnju nikada nije sletio soko. Nije ni kuđena ni hvaljena. Nije proklinjana ali nije ni blagoslovena. Ako dobro pamtim negdje kod Vaska Pope ima nekih stihova s njenim pominjanjem, no ona je na tom mjestu dud. U našem dvorištu postojale su murve. I bile su naše. Baš su bile slatke!

Na murvama u središtu popločanog dvorišta bili smo djeca. Kaldrma ispod murve bila je zborno mjesto. Penjali smo se po granama. Jeli smo sočne, bijele plodove. Dijelili smo ih s osama i pčelama. Ruke zamazane. Puno srce. I uvijek ista rečenica: Ne nagrđuj tu majicu strijela te fištila!
Poslije smo porasli. Neki su otišli u grad. Neki su u inostranstvu. Neki su se nastanili na dalekim Elizijskim poljanama .

Dvorište je utihnulo. Tu su danas naša majka i moj Ratko.

 Što sve ne bih dao da tu mogu da upljam majicu i kroz grane gledam zracima majskog sunca iskrzano nebo.

Žao mi je zbog naše murve. Ne samo detinjstva. Zbog vremena koje ne mogu zadržati i koje ne uspijevam ponovo pronaći.

Žao mi je zbog onog slatkog minuta kad visim s glavom prema zemlji, kad sam potkoljenicama zakačen o jednu granu u krošnji stare murve, kad se smijem i vičem: Gledaj me!

I svi su tu i svi se smiju.