Tufik Softić

Milioni otišli u nepovrat

Mašine na kojima je Šekularu kod Berana, tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović zabrkao prvi sir, četiri godine kasnije su nestale bez traga i do danas se ne zna gdje su završile, iako su predstavljale vrijednu međunarodnu donaciju za ovo selo.

Mještani Šekulara to nisu zaboravili i zbog toga nikada nisu prestali da podsježaju nato i da traže da se oprema sirare pronađe i da im se vrati.

Oni zahtijevaju da se mašine ponovo instaliraju u njihovom selu ili negdje na području Berana, jer smatraju da su kao donacija bile njima namijenjene i da im se ne može mijenjati vlasnik.

Fabrika sira u Šekularu otvorena je četiri 2010. godine, i za tu priliku je formirana nova zemljoradnička zadruga pod nazivom „Planinka“, jer stara zadruga „Javorak“ i ljudi koji su na njenom čelu nijesu bili „politički podobni“.

„Negdje prije lokalnih izbora 2010. godine, kada su gradili ovu malu fabriku u našem selu, shvatili su da postojeća zadruga nije „politički podobna“. Kada već nesu mogli da manipulišu sa ljudima iz prve zadruge, osnovali su novu gdje su rukovodici bili njihovi kadrovi“ – prisjeća se jedan od mještana, Vesko Davidović.

Sirara u Šekularu je sagrađena sredstvima koja su bila međunarodna donacija njemačkog ministarstva poljoprivrede i tamošnjeg zemljoradničkog saveza, a koštala je, kako je zvanično saopštavano, oko  150 hiljada eura.

Ova fabrika je trebalo je da ima efekat povećanja stočnog fonda i zaustavljanja migracije stanovništva, međutim to se nije desilo, i fabrika je, zapravo, otvarana i zatvarana od izbora do izbora.

Neko je ranije izbrojao da je šest veselja o državnom trošku organizovano od početka do završetka gradnje  fabrike sira „Planinka“ u Šekularu.

Nekom prilikom je bilo toliko veselo da se  završilo i masovnom tučom, koja je kasnije imala epilog na sudu. Letjele su pivske flaše, a „neznatno“ je oštećena i oprema.

Sirara je najmanje dva puta zvanično otvorena, i dva puta zatvorena, da bi ponovo počela da radi pred parlamentarne izbore 2012. godine.

„Kada je zabrkao prvi sir, ja mislim d aministar Simović nije ni sitago u povratku do Podgorice, a sirara je prestala da radi“ – kaže ovaj čovjek.

Davidović objašnjava da fabrika sira u ovom selu nije ni mogla rentabilno da radi kada je projektovana za dnevnu proizvodnju 50 kilograma, odnosno preko hiljadu litara mlijeka kao osnovne sirovine.

„U čitavom Šekularu nema dovoljno sirovine. Nije rijedak slučaj da i seljani za lične potrebe kupuju tetrapak u gradu. Za potrebe sirare su u to vrijeme dovozili mlijeko iz Berana i Andrijevice“ – priča Davidović.

Sada se, ipak, postavlja pitanje šta je sa opremom jedine fabrike u čitavom tom kraju, a mještani traže da se otvori istraga o ovom slučaju i da se ispita pod kakvim okolnostima su odnesene mašine.

„To je urađeno u tajnosti. Kamioni su stigli noću. Kada je jedan od prvih komšija vidio šta se radi, zgrabio je vilu u ruke i jurnuo da brani da odnesu fabriku. Nekolicina ljudi sa strane su ga smirili i rekli mu da samo rade šta im je rečeno i naređeno. Gdje su mašine odnesene, to ne znam“ – kaže Davidović.

Mještani šekulara smatraju da je ova investicija predstavljala  klasično preturanje donatorskog novca.

Sirari u Šekularu prethodila je i izgradnja fabrike sira u selu Konjuhe kod Andrijevice. Ni ta fabrika ne radi. Sirare su tih godina, izgleda, za nekoga bile dobar posao, pa je jedna napravljena i u Brezojevicama kod Plava, ali ni ta nije proradila.

Ipak se nije odustajalo, pa je potom najavljivana izgradnja još dvije sirare na području Bijelog Polja i jedne u najmlađoj crnogorskoj opštini Petnjici. 

Možda se, kaže Davidović, računalo da se tamo preseli neka od ove tri što ne rade u Šekularu, Andrijevici i Plavu.

Odnekuda je stigla i priča da su i mašine za šekularsku siraru donesene za Žabljaka, gdje je fabrika sira takođe neko vrijeme radila i potom zatvorena.