Vlatko Simunović

Život bez klima uređaja

Sreća je lijepa samo dok se čeka

Sjećate li se života prije nego što su izmislili klima uređaje? Ja sjećam. Kuće su građene s debelim zidovima i visokim plafonima kako bi se smanjilo zagrijavanje. Prozori su bili mali i postavljeni tako da omoguće protok vazduha, ali zadrže sunčevu svjetlost vani. Ima na tu temu nešto u spisima slavnog arhitekte Ranka Radovića. Mislim na esej Soba kuma Saveljića. Ta je soba u Martinićima imala sve što je dovoljno za život. Za razliku od ovih koje ja pominjem njen plafon si mogao da dotakneš vrhovima prstiju ako se propneš i podigneš ruku visoko.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

KUĆA MIRKA KERANOVOG

Svako od nas imao je jednu svoju sobu kuma Saveljića. Ako ne u svojoj onda u kući nekog susjeda, tetke, strica...Prva koje je se ja sjećam je postojala u kući Mirka Keranovog Mijuškovića. U njoj je moj stari kad smo se vratili u Crnu Goru izajmio stan. To je bila “ruska kuća”. Dva sina Mirka Keranovog školovani su u Ženevi. Kao disidenti ekploatatorske klase, njihov otac je za crnogorske prilike bio bogat kao Krez, ukrcali su se na onaj voz s Trockim, Lenjinom i ekipom. Potuklli su se s carističkom ekipom u Rusiji i na kraju stvorili SSSR. Jedan od njih bio je u društvu djevojke, jedinice kćerke Norvežanina koji je imao svoje brodogradilište. Sinovi tajkuna. Tukli su se do posjednje kapi krvi. Nijesu izdali revoluciju. Sad kontam otkud ona dva stabla pred ruskom kućom.

U Crnoj Gori živjela je njihova sestre Ruža, školovana u Đevojačkom institutu, Dama. Poslije njene smrti kuća se je ostala prazna. Potomci ta dva gorska vuka koji su bogat život u Ženevi zamijenili za san o svjetskoj revoluciji iznajmljivali su je crnogorskom lumpenproleterijatu. Ako je istinita definicija da je proleter onaj ko nema niđe ništa, moj stari je tih sezona bio proleter. Pripadnost toj klasi prije pedest pet godina dovela nas je u poziciju da uživamo u prednostima života u kući koja je građena i održavana prihodima sa golemog imanja.

Uz besplatno obrazovanje, to je najveći dobitak kojeg sam kao dijete lumpenproletera koji se na kraju skrasio na južnom odobu Nikšićkog polja, na početku svog putovanja dobio.

KOSORKOVSKI I RADOJIČIĆ

U toj kući sam sreo sam jednog od unuka Mirka Keranovog koji je ponovio put svoga oca ali je putovao u suprotnom smjeru. S Crvenom armijom stigao je do Berlina. Od jednog od njih, Olega, prvi put sam čuo prezime Kosorkovski. Izgovarao s suzama u očima. Objašnjavao je ocu da je Žukov bio budala, a Konstantin Kosorkovski gospodin. Slava umrlima, Gojo Mijušković i moj stari su sumnjičavo kolutali očima i dosipali u čaše kavgonosnu lozovu rakiju. Ču` Žukov budala! Đe to ima!?

U toj ruskoj kući nijesu nam bili potrebni klima uređaji. Imala je hodnik i prostranu kuhinju s podovima od lamenih ploča dimenzika 1 x 1 metar. Zidovi su bili debljine 1.30 metara. a visina do stropa 5 metara. Palac!

Osim prijatne hladovinu u toj kući spoznao sam i radost sieste. Mislim na popodnevni odmor. U Straševini ljudi su izbjegavali najtopliji dio dana. Odlazili bi u hladovinu i drijemali. U zemljama poput Španije i Italije to zovu siesta. Nma su strane bile tuđice i nikad nijesmo usvojili to špansko ime za taj naš običaj. Da spavaš od 1 do 5 poelije podne. Ta pravila su nekad važila za svu okolinu Nikšića. Što sad u mom starom kraju ljeti rade poslije podne? Valjda spavaju.

Sjećate li se života prije nego što su izmislili klima uređaje? Ja sjećam. Kad stignu ljetnji dani imućniji bi oblačili laganu, široku odjeća od prirodnih materijala, poput lana i pamuka. U tom se obliku, pred mojim očima, jednog davnog ljeta pojavio Mihailo Radojičić. Novinar Mihailo Radojićić. Avgust mjesec, nekih sedmicu dana po Ilindanu. Kupovao je kod mog oca med. Izgledao je kao italijanski industrijalac. Bijeli panama šešir. Bijela lanela košulja. Bijele lanene pantalone. Kad kažem bijela mislim bijela košulja. Ne bež bijela. Ne prljavo bijela. Bijela.

Kad sam prvi put vidio tog čovjeka nijesam mogao znati da je stvoren po slici italijanskog industrijalca. Da je to ta priča shvatiću kasnije, kad naučim da čitam, u legendi uz jednu fotografiju koje sam vidio u nedjeljniku NiN i pratila je tekst o familiji Anjeli.

Mihailo Radojičić nije bio aristokrata. Bio je novinar. Posao novinara u komunističkoj Jugoslaviji mogao ti je omogućiti da kad dođeš u Straševinu izgledaš kao da si se u nju spustio s Trga Svetoga Marka. Taj posao nije podrazumijevao obmane i prevare radnog naroda. Podrazumijevao je rad. Podrazumijevao je radnu etiku. Radojičić je prvi novinar što sam ga vidio svojim očima. I prvi savršen džentlemen. Kod komunista novinarstvo je to podrazumijevalo. Ta savršena vanjština nije bila “gard”. To je bila njihova suština.

Prije nekoliko godina pričao sam tu priču Radojičiču. I on kaže: Sjećam se. Kad uđeš u Do, desno, pa malo uz glavicu, kuća s kamenom verandom i ispred nje dva velika stabla. Bio je i jedan kameni sto ispod kod one listre iznad puta...

On se sjeća i te kuće i meda iz našeg pčelinjaka. Ja se sjećam njega, paklene vrućine i zrikavaca koji zriču dok dijete sentimentalnog proletera ton u san iza škura u sobi sa sjeverne strane kuće Mirka Keranovog.

Dovoljno za priču..Znam zašto vam to kažem. Pročitao sam sve što se moglo pročitati o Konstantinu Kosorkovskom. I zaista vam kažem, kad nam je pričao o Žukovu, Oleg Mijušković je znao o čemu govori.

VODA

U mnogim kulturama, posebno u mediteranskim i islamskim zemljama, vrtovi s fontanama su se koristili za hlađenje vazduha oko kuće. Mi smo, čim su izgrađeni vodovodi, improvizovali i gumena crijeva su satiima izlivala vodu na verande. To su prvi naši uređaji za rashlađivanje. Ventilatori su predstavljali luksuz. To su sebi mogli priuštiti samo dobrostojeći ljudi. Kad su u kući jednog američkog emigranta ugradili luster s onim propelerima dugo smo zaobilazili njegovu sobu. Na način starinski govoreći, da nas kakav jad ne nađe...Uzgred da vam kažem, u tom sobi sam dodirnuo američko izdanje Arhipelaga Gulag i Šekspirove Sonete.

Poslije su tehničkim novotarijama put prokrčili jedan zidar koji je luster s ventolatorom postavio u spavaćoj sobi. Uz taj lustar dao je da mu postave i fototapet Crnog Jezera. Uskoro se zavrtio i u dnevnoj sobi komšije koji je imao prvi kolor tv na koji ste mogli natrčati kada se niz Paduricu spustine na nikšićku strane planine Budoš. Bilo je takvih televizora u gradu. U Straševini samo taj jedan. Na njemu sam gledao kako Jugoslavija Zairu trpa devet golova u mrežu. Tri potpisuje Dušan Bajević. Još pamtim prvi. Na centaršut s desne strane odrazio se s vrha petarca i glavom zakucao loptu pod prečku. Princ s Neretve.

Mnogo godina kasnije upoznaću selektora Zaira. Blagoje Vidnić. S njim udarim u priču i skontam da taj Zair nije bio loš. Najbolja afrička ekipa te 1974. Vidinića je italijanska štampa predstavljala kao Kristofera Kolumba afričkog fudbala.

U Crnu Goru je stigao s suprugom Ksenijom koja je pokušavala da riješi enigmu gubitka oca koji je pod nerazjašnjenim okolnosti nestao negdje uz Skadarsko jezero. Bio je rat a on Plamenac...

S probijanjem tunela Budoš klima se kod nas drastično mijenja. U Nikšiću je otoplilo. U Titogradu nije zahladilo. U gradovima ljudi su spavali na krovnim terasama. Lucidniji su našli način da provode vrijeme u podrumima gdje je bilo hladnije. U naseljina na obodu grada mi smo sebi mogli priuštiti da spavamo gdje nam je volja. Nekom lipa, nekom orah, nekom loza “amerikanka”, nekom brijest...Napredan i obrazovan ali samo proleterijat. Klima uređaji bili su rezervisani za buržoaziju. Izbjegavali smo stabla murve i džanje. Hrane nije bilo u izobilju i hrana se nije bacala pa su se komarci i muve hranili ljudima. Jeli smo lubenice, krastavac, paradajiz i mladi sir. Doduše, bili smo junački narod, ali kad se zadesimo ispod murve ili džanje, muve i komarci jeli su nas. Nije renesansno. Više je latinoamerički. Bili smo hitri. Koliko god život bio okrutan mi smo s veseljem bili uvijek bili korak ispred.

Poslije se omatorilo. Usporili smo korak. Prestali smo da zidamo one kuće s debelim zidovima, malim prozorima koji omogučavaju dotok svježeg vazduha i sprječavaju da sunce orgija u sobama. Sto godina nijesam vidio one dašćane, žute patose koji nijesu žuti jer ih zalivaju lanenim uljem, nego im tu notu daje tekstura drveta, obična jelovina. Sto godina je prošlo od jutra kada sam posljednji put išao na mobu da zidamo kuću. Danas nam kuće grade firme. Imamo demit fasade, imamo tešku hrastovinu, klima uređaje koji bjesomučno hlade, staklene površine na zidovima kroz koje zurimo u stakla na zidovima u susjedstvu. Licem u lice ne vide se lica. Stara pjesma. Ne sjećam se više čija. Pavle Goranović zna...

IZGORE SE

Posložih sinoć stvari. Komunizam - zrikavaci zriču dok dijete sentimentalnog proletera ton u san iza škura u sobi sa sjeverne strane kuće Mirka Keranovog. Libaralna demokratija - pod prozorom naše radne sobe dozivaju se Turci iz dvorišta vile iz susjedstvu koju su iznajmili. Trese turska rep muzika.

Nije to ton i ritam koji me osvajao u ljeto 1980. godine kad nam je Niko Backović, tako se zvao onaj emigrant, donio kasetu američke disko muzike a meni je omiljena stvar bila Go West sastava Village People.

Razmišljam nešto o životu koji sam živio prije nego što su do nas stigli klima uređaji. Ona nekad i ova današnja - dvije su to sasvim različite vrućine. U ovoj današnjoj izgore se...

Revoluciju su izdala djeca proletera. Sve drugo je čista propaganda. Sreća je lijepa samo dok se čeka...Zaista vam kažem!