Vlatko Simunović

Što god igraš ne dobijaš

Što zajedničko imaju revolucija i rulet? Ako nijesi organizator igre, što god igraš ne dobijaš.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Francuska buržoaska revolucija je počela pod parolama „sloboda, jednakost, bratstvo“. Ako dobro pamtim običnim ljudima su obećali da će imati pravo učešća u političkom odlučivanja. Građani treba da budu gospodari sebe i te stvari...

Šta se desilo? Revolucija je skrenula u teror. Robespjer i Jakobinci tvrdili su da znaju što je istinska volja naroda. Svi koji se nijesu slagali s revolucijom smatrani su „neprijateljima slobode“. Uslijedila su masovna pogubljenja. U ime oslobođenja desio se novi oblik tiranije.

Izuzimajući masovna pogubljenja, sve sam to vidio u svom vijeku. I sam sam učestvovao. Mislim da događaje koji su bili crnogorska verzija pada Berlinskog zida, na operetsku predstavu i farsu koja je rezultirala bijedom i patnjama kojih bi se sramile i legije Princa tame. M smo sve to zaogrnuli velom tranzicije.

Raja, imam predosjećaj, traži repete.

KOVAČI NESREĆE

Kad sam bio mlad o slobodu smo shvatali kao proces izgradnje identiteta i vrijednosti, kao sposobnost da se djeluje skladu sa sopstvenim uvjerenjima. kao odsustvo vanjskih prepreka. Nijesu nas sprječavali da pišemo, putujemo ili biramo posao. Imali smo veliki prostor u kojem možemo slobodno djelovati. Nijesmo imali pravo da prisiljavamo druge da budu slobodni. To je najveća vrijednost jugoslovenskog socijalizma.

Život je kolektivni zbir odluka koje čovjek donese. Svakodnevicu, stvarnost, svijet i sve što se život zove oblikuju naše odluke. Ne treba ih donositi kao da se radi o tuđim životima. Bez razmišljanja. Bez ličnog pristupa. Bez lične perspektive. Bez odgovornosti.

Bili sam mladi momci i nijesmo razumjeli da sloboda za vukove znači smrt ovcama.

ZASTAVE I KLADIONICE

Memorijski krugovi. Scena prva.

Maj je mjesec mladosti i crvenih zastava. Praznik rada. Dan pobjede. Dan mladosti. Dan škole. Dijete sam i radujem se praznicima. Miriše proljeće. Cvjeta bagrem. Hodam bos. Šljaka kojom su u čast Dan pobjede nasuli put koji vodi do prodavnice povrjeđuje mi tabane. Još nijesu očvrsli. U agustu ću moći da do besviejsti guram loptu po pokošenim livadama u Barama Budoškim.

Stisnuo sam dlan. Strah me da ne izgubim svetinju, smeđu kovanicu od 50 para. Jurim da sebi, sestri i bratu kupim kesu slatkih štapića koje proizvodi Lasta Čapljina. Trčim i ne mislim kako ljudi oblikuju odluke koja oblikuju njihov život. Dišem slobodu.Gledaćemo vojnu paradu. Na zidu doma mjesne zajednice ostala je ispisana prvomajska parola. Hljeba i rada!

Pedeset godina poslije majskog jutra u mom starom kraju, sjedim pod maslinom koju mi je prije dvadeset godina darovao Jovan Nikolaidis. Miješaju se sumrak i svjetla s ulične svetiljke. Slušam što dva muškarca, prolaznici, govore o našim ružama, vrtu, limunu, pomorandžama i mladim lozama.

Scena druga.

Posjetio san prošle sedmice muzej Magična Crna Gora. Vlasnik, Zoran Bulatović, moler u Londonu, najveći kolekcionar pisane građe o Crnoj Gori pod kapom nebeskom, kaže mi da u Londonu imaju jednu kladionicu na 50 hiljada stanovnika. Podgorica ima jednu kladionicu na 5 hiljada ljudi. Živi u centru. Tu kladionice ne postoje. Za njih su rezervisani rubni djelovi grada. Tamo đe je siriotinja, tu su kladionice. Kad u Londonu razgovaraš i dogovaraš susret, čovjek te “navodi” imenujući neke istorisjki relevantne lokalitete, spomenike, institucije. U Podgorici čuješ: Blok V. Onamo kod kladionice Lob.

Vrtim film i ćutim u hladovini. Zadao sam tog dana sebi težak tempo. Tridesetak EU paleta spremnih za farbanje prenio sa parkinga na sjevernu stranu kuće gdje ih čeka spreman kompresor. Okopao sam krompir i sklonio u spremnik toplu leju u kojoj smo pripremali rasad.

Imam plitak dah i bol u grudima. Držim da bi ta bol jednom mogla biti spasonosna. Umoran sam i drhtim kao koza od noža iščekujući ishod jedne utakmice Premijer Lige i dobitak na kladionici. Mislim na Prvi maj i priču koju mi je ispričao Bulatović.

Da mogu vratiti vrijeme nazad sugerisao bih drugovima da vizija istinske slobode ne bi trebala biti nametnuta svima. Ubjeđivao bih ljude da je pluralizam vrijednosti realnost, da ljudi njeguju često nespojive ideale dobra a grandiozni projekti “oslobađanja” vode u represiju, da idealno društvo pažljivo balansira između potrebe za redom i prostora za slobodu.

Skromno ali čvrsto pravo da budemo slobodni od tuđe prisile. Mi sami. I to je sve što smo trebali. Preumili smo staru istinu da je tvoja sloboda u opasnosti kad god neko misli da bolje od tebe zna što je tvoje istinsko dobro.

Što god igraš ne dobijaš. Šteta što to ljudi shvate prekasno.