Vlatko Simunović

Đedovina

Prije nego što se na priču o urbanizaciji Velike Plaže nataloži sitan pijesak a more postane tišina zamislite da negdje na tvrdoj kamenoj hridi imate kamenu kuću. Ta samotna susjeda mora i komad od stijene otete zemlje pod njom vrijede 1.000.000 eura. Što s njom učiniti?

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

NAŠE KUĆE

Ne bih prodavao. Imovina predaka nije samo kuća, zemlja i predmet. To je priča o identitetu, korijenima i vrijednostima.

Kuća moga đeda je na dnu Pivskog jezera. Kao naša đedovina računa se jedna dubrava uz jezero i kuća koju su sagradili drugi a mi je otkupili i prepustili moljcima i zaboravu.

Od svih kuća u kojima sam, van Podgorice, živio od rođenja do danas, postoje ova koju smo gradili ja i moja Olja na imovini njenog oca i kuća u starom kraju koju je moj otac kupio od nasljednika imovine plemenskog kapetana Backovića. Obnovio je on a poslije njega moja braća.

Ostale su porušene.

Rođen sam u Bosni. Na Zavaitu. U planini. Zidovi kuće u kojoj sam rođen su preživjeli. Krov je urušen. Taj Zavait ima u sebi nešto od Tvin Piksa. Bio sam zimus. Jednom i nikad više.

Druga kuća u kojj sam živio je palac Mirka Keranovog Mijuškovića. Sjećam se da je u kuhinji koja je bila popločana kamenom pstojalo bakarno posuđe. Sve što je potrebno da se pripremi i servira hrana za jednu četu crnogorske vojsske. Najdraži predmet u tom kući s tavanicima na 5 metara od poda bio je jedan svileni paravan. . Tamo gdje je ta kuća bila danas je ogromno skladište metalnog otpada.

Treća kuća je pripadala familiji Lalović. Dva brata u njoj rođena su bili slavni ljudi. Jedan general. Drugi ambasador SFRJ. Srušena je kada su gradili put Nikšić - Titograd. Dobro ste pročitali. Za Nikšićane su u dane moga djetinjstva svi putevi vodili u Nikšić. Tu kuću pamtim od bijeloj baštenskoj garnituri od pruća. Spavaća soba bila je opremljena orahovinom. Pamtim jedan element. Ne zbog pompeznog formata. Zbog imena. Psiha. To je bila psiha. Ne znam da li još neko na kugli zemaljskoj komodu uz koju je montirano ogledalo zove tim imenom osim nas u Straševini. Ne znam i nijesam se do jutros raspitivao.

Na trasi tog puta našla se i prva kuća koju je sagradio moj otac. Srušili su je bageri. Bila je kamena. Prva u Nikšiću je rađena s onom armirano betonskom ispunom s unutarnje strane kakve vidite kad stranci obnavljaju kamene kuće kroz Boku. Zidana je za vječnost. Izdržala je 5 godina. Pala je u četiri ogromna bloka koji se danas, na mjestu gdje je stojala, vide u temeljima nasipa današnje ceste Podgorica - Nikšić.

Najzanimljiviju priču imala kuća na imanju koje je kupio moj đed, pa odustao i izgubio kaparu. U njoj sam živio jednu zimu i jedno proljeće. Kad smo mi iselili kuću je od kupio čovjek skromnog imovnoga stanja. Radnik. U toj kući je rođen Radojica Nikčević. Onaj Radojica. Umrlicu mu je dao Pablo Eskobar. S njegovim umorstvo zavrtlo se kolo smrti kome nema kraja.

Negdje pred smrt Radojica je do te kuće stigao s autom Lamborjgini Countach. Ako nekom ime ne znači puno značiće cijena - 470.000 dolara.

Legenda kaže da je ćovjeku ponudio pristojan novac. Tražio je nazad kuću u kojoj je rođen. Ovaj ne želi da razgovara. Legenda kaže da je Radojica  uljudno na sto stavio list papira i naliv pero.

Kaže: Ne znam shvatate li što Vam predlažem. Napišite bilo koji broj. Do koliko god ga znate brojati, dajte sebi dovoljno vremena i napišite taj broj.

Čovjek kojeg se sjećam samo po plavome radničkom odijelu mu je odgovorio: Ne znam ko si ali znam da ti nemaš novac kojim se može kupiti ova kuća. Ja ođe podižem dvoje đece. Ovo im je dom!

ĐEDOVINA

Te kuće koju nije prodao jedan Keković sjetio sam usred nove opšte priče o đedovini.

Poštujem tu riječ. Mislim da je vrijedna jer se u odnosu prema imovinu ogleda tradicija neke zajednice. Ako ja dobro pamtim zemlja se u Crnoj Gori nekada nije po volji mogla prodati ili prenijeti nekom izvanjcu. Doživljavala se kao živa veza između čovjeka i njegovih predaka. Taj Keković je sebe shvatao kao čuvara ne vlasnika zemlje. Čuvao dom i baštinu svoje đece-

Cijenim ljude koji žive na ognjištima svojih otaca. Od tog štofa su neki Bokelji. Kad čovjek prodaje kuću svoga oca s njom prodaje djetinjstvo, crveno veliko sunce i miris bora.  Prodaje sebe, posude sa cvijećem u prozoru i uspomene. Sve što je bio čovjek odlazi u nepovrat.

Ti ljudi ne prodaju kuće od snova i kamena. Ne prodaju ih čak ni ako žive od plate koja teško pokriva sindikalnu potrošačku korpu, djecu koju treba slati u školu i auto koje “na sto jada” prolazi tehnički pregled. Njihove kuće više su od imovine. Tu su koraci prvorođenoga djeteta, škripa teških hrastovih vrata, loza i veranda, ruke koje su klesale kamen, pjesme koje su pjevane kad su tesari učvrstili vječanice i digli grede, dlanovi težaka koji sadio smokvu i reže loze. Kamen kuće milovali su mirisi ribe pečene na gradele i šapat vjetra koji u noćnu uru donese miris mora.

LJUBAV

Prodaju imovinu predaka ne treba posmatati kao pitanje materijalnog. Imovina je simbol časti, kontinuiteta i pripadnosti.

Prodaja kuć nije predaja ključeva. To je odricanje od korijena i bijelih maramica koje na pučinu ispraćaju muškarce koji nikad više neće vidjeti sinove u kolijevkama.

Prodaja kuće je odricanje od familije i lampe na gas, od đeda i babe koji te nauče da razlikuješ jugo koji donese oblake i buru koja nebo izbrusi do kristalno plave boje. Nova lica dolaze. Nova vrata, nova pravila. Neki na to ne pristaju.

Poštujem ljude koji se bore u vjeri da njihova đeca moraju gledati isto more koju su gledale sve generacije prije njih.

Kad ih više ne bude, kad zamirišu more i bor, neka novi ljudi znaju da je sve to što njima pripada, nekad pripadalo nečemu vrjednijem od imovine. Pripadalo je ljubavi.