Vlatko Simunović

Lice stranca

Noć na periferijskim cestama ne pretvara ljude u zvijeri - ona samo skida maske. Nož, rana, nekoliko muškaraca s neobičnim imenima i ten koji se ne uklapa u ovaj komad zemlje. Bijes raste. Grad se ogleda u sopstvenoj mržnji - surovo, bolno, upečatljivo. Momci s kapuljačama, i svi ostali koji s njima na ulicama više neće dočekati dan bez straha i strepnje. Crna Gora ne poznaje ksenofobiju? Okačite to mačku o rep.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Ksenofobija? Tu kolektivnu sljepoću prvi put sam prepoznao u romanu Ubiti pticu rugalicu. Rulja želi linč crnog čovjeka, a između njih stoji Atikus Finč - junak u odijelu.

Godinu poslije u mom Nikšiću rulja je kamenovala radnje koje su držali Albanci. U poslastičarnici je ubijen momak ičitav se  grad se s kamenicama u dlanovima šaka iskupio ispred Proljeća i Fontane.

Štajnbekovi Plodovi gnjeva pokazali su mi kako glad pretvara zajednicu u rulju bez milosti, a Bredberijev Fahrenheit 451 da linč ne mora biti krvav - dovoljno je spaliti ideju.

Uništena kafeterija čiji je zakupac stranac. Auto s turskim tablicama zapaljen. Ljudi spuštaju roletne. Aerodrom pun žena i djece koji bježe prema Istanbulu. Masa brblja o „našim ženama“, o „našoj Podgorici“. Muž kao branič žene i djeteta! Nekome to možda djeluje muževno i odlučno. Meni je to izlizano -izlizano i kičasto. U Podgorici smo onomad imali generalnu probu.Zato paralela s Bredberijem...Pod đonovima muškaraca koji urlaju  „Turci napolje” počela se mrviti tanka skrama ideje otvorenog društva na teritoriji Crne Gore.

ŽRTVENI JARAC

Sad kad se krv na ranama osušila i smrde zgarišta, analiziram simboliku onoga što nas je snašlo. Rene Žirar je to odavno objasnio: kad zajednicu potrese strah, ona traži lice koje će ga utjeloviti — lice krivca, lice koje će ponijeti teret haosa.

U Crnoj Gori to lice danas ima taman, turski ten.

Priča o uličnoj tuči koja je jednog mladića mogla koštati glave nije samo priča o nasilju. Ovo je priča o potrebi da se pokušaj ubistva pretvori u ritual. Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, muslimani, hrišćani - svi se zgražavaju i svi imaju svog jarca kojeg bi rado poveli na brdo. Žrtveni jarac. Nekad su ga spaljivali, danas ga „cancelujemo“, prebijemo, deportujemo - i osjećamo se čisti.

Čitajte novine, gledajte televiziju, skrolajte komentare ispod tekstova... i shvatićete. Mir kupljen tuđom mukom traje jedan dan. Do sljedeće mete. Sjutra to neće biti „stari dušmanin“ Turčin. Sjutra će biti neko drugi. Ja. Ti.

Dio Crne Gore nije ljut zato što je ranjen jedan mladić. Ranjene su stotine priča, slika i savjesti. Davljeni ljudi u crnim vrećama, kasapljeni, spaljivani na gomilama automobilskih guma, potapani u kiselinu, podmetane bombe pod auta... Sve su to bile vijesti za jedan dan - važne koliko i trač. Ova gužva na Zabjelu buknula je kao plamen u masliniku. Otkud ta buktinja? Sigurnosna politika ovdje ne garantuje provođenje istrage i donošenje presude. Mnogi slučajevi jednostavno budu zaboravljeni a ubice prođu nekažnjeno.

Ljutnja izvire iz prepoznavanja. U tom nožu dio Crne Gore vidi sopstvenu ruku. Da bi se osjećala sigurnom, neko drugi mora biti kriv za ruku koja se dohvatila noža. Nijesmo u toj priči od juče. U svakoj epohi imali smo koga treba spaliti na simboličkoj lomači. Nekad su to bile vještice, žene progonjene zbog vlastitih tijela, komunisti, četnici - danas migranti, političarke, mimeri.

Nasilje usmjeravamo prema jednom da bismo sačuvali mnoštvo. Radimo to nagonski. Žrtvene jarce danas stvaramo svakim klikom. Nekoliko viralnih objava i digitalna horda već zna ko je „kriv“. Kratkotrajan osjećaj čistoće brzo zamijeni praznina. I sutra imamo sljedeći skandal. Pomirili smo se s tim da ga trebamo. Umjesto da raskrinkamo mehanizam, mi ga recikliramo.

NE U MOJE IME

Kad god čitamo one podmukle komentare, čitamo ih jer nam treba neko ko će pasti da bismo se mi osjećali pravednima.

Pravi čin otpora danas je jednostavan: odbiti učestvovati.

Kod Ernesta Sabata postoji priča koja me je inspirisala. Namjeravao sam, s dozom ironije i molbe, uputiti pismo predsjedniku države, premijeru, predsjedniku skupštine, svim poslanicima, piscima i urednicima medija. Onraćenje s jednom jednostavnom amolbom: kad pišete ili govorite o građanima Crne Gore, izuzmite Vlatka Simunovića.

Ako ste mu naumili nešto važno reči učinite to s nešto više razuma i mnogo manje pravedničke žurbe.

Iz iskustva koje nosi sa sobom taj čovjek zna - nijesmo toliko nevini koliko volimo misliti da jesmo.