ZAŠTIĆENO PODRUČJE

Izvanredni prirodni resursi Đalovića klisure

Đalovića pećina zbog specifičnosti i ljepote stavljena je pod nacionalnu zaštitu 1968. godine i razvrstana je u kategoriju spomenik prirode. Prema dokumentima iz 1988. godine površina površina Đalovića klisure koja je stavljena pod zaštitom iznosi 1600 hektara. Granica tog zaštićenog prirodnog dobra konačno treba da bude utvrđena Studijom zaštite, prema Zakonu o zaštiti prirode.

Bjelopoljska nevladina organizacija "Eko Centar" je, uz podršku Sekretarijata za ruralni i održivi razvoj, u proteklom periodu sprovela istraživanje flore i faune Đalovića klisure, sa posebnim osvrtom na proučavanje živog svijeta Đalovića pećine, najvećeg prirodnog dragulja bjelopoljske opštine.

Kako je saopštio profesor biologije i predsjednik NVO "Eko Centar", Tomislav Tomović, istraživanje je trajalo dvije godine, nakon čega je objavljena publikacija. Strateškim planom razvoja Opštine Bijelo Polje 2012 - 2016, Đalovića pećina tretirana je kao jedan od najznačajnijih turističkih i razvojnih potencijala tog grada. Prirodni resursi ove pećine su izvanredni i mogu se mjeriti sa najznačajnijim u Evropi.

O odlikama Đalovića klisure i pećine govorila je magistarka geografskih nauka Bojana Brajić i koja je istakla da je Đalovića pećina ili pećina nad Vražjim firovima nalazi se četrdesetak kilometara od Bijelog Polja, u Đalovića klisuri, u kanjonu rijeke Bistrice, i jedna je od najdužih i najljepših u Evropi. Đalovića klisura, u kojoj se nalaze ulazi u Đalovića pećinu, je zaštićeno područje prirode u kategoriji "spomenik prirode", to je i NATURA 2000 Emerald područje, a prepoznato je i kao ekološki značajan lokalitet. Površina zaštićenog područja iznosi 1600 hektara.

Na zapadnom obodu Pešterske visoravni, usječena je u krečnjački masiv Đalovića klisura. Započinje na mjestu gde se spajaju Grebska i Groševačka rijeka, odakle se proteže približno u pravcu juga u dužini od oko 4 kilometra da bi tu, kod sela Đalovići koje se nalazi na površi iznad klisure i po kome je dobila ime, oštro zaokrenula ka zapadu i tim pravcem nastavila do sela Bistrice gdje se i završava.

"Duž cijele klisure teče rijeka Bistrica koja nastaje spajanjem Grebske i Groševske reke. U gornjem dijelu Bistrica ima periodski površinski tok, dok stalni tok ima od Glave Bistrice i kao takva uliva se u Lim. Idući uzvodno kroz Đalovića klisuru od Glave Bistrice, posle 800 metara, na lijevoj dolinskoj strani ugledaćemo najniže od četiri jezeraca - vražjih firova. Na tom mjestu na klisuru izlazi susjedna dolina u čijem izvorišnom dijelu se nalazi najveći od tri ulaza u Pećinu nad Vražjim firovima", ističe Braić.

Od do sada istraženih kanala, najznačajniji njeni djelovi su kanal sa jezerima, Veliki i Mali lavirint, Dugi kanal i posljednjih godina istraženi djelovi pećine iza dva sifona na kraju dugog kanala.

"U pećini se mogu vidjeti gotovo svi u stručnoj literaturi opisani pećinski ukrasi – stalagmiti, stalaktiti, koraloidi, salivi, helaktiti, bigrene kade, kristali. Pećina se obilazi najmanje 5 sati. Pećina može da se obiđe od 1. juna do 31. oktobra, a posjeta je moguća samo uz pomoć vodiča i upotrebu adekvatne opreme",kazala je Brajić.

Prema riječima autora publikacije profesora biologije Tomislava Tomovića pročavana je flora i fauna Đalovića klisure i dat osvrt na živi svijet Đalovića pećine.

"U tom kontekstu moram istaći da ovaj kraj ima jako specifične biljne vrste, na samom ulazu u pećinu nalaze se endemične vrste - Blagojev jeremičak, kao i Javor gluvač , a kroz istraživački rad uradjen je katalog i prikazana flora i fauna. Od endemskih biljaka koje rastu u Đalovića klisuri poznati endemi su: nikolin karanfil, nikolina zečina, piramidalni zvončić, trolisna skakavica, deflerova lazarkinja, crnogorska mlječika, velika žutilovka i zvončić. Ovdje raste veliki broj ljekovitih biljaka a poznate su bijela rada, divizma, žuta i bijela djetelina, glog, šipurak, rekinja, lijeska, kupina i dr. Životinjski svijet je bogat a rijetko se mogu vidjeti u velikom broju, lisice, vukovi zečevi, od glodara mogu se vidjeti miševi, krtice, miševi puhovi, a od ptica kreštalica, svraka, vrana, štiglica, golub jarebica, jastreb, kobac, sova, poljska ševa, ždralovi. Od gmizavaca sreću se zmije šarka, poskok, smuk zatim beznogi gušter užak, zelembać. Od vodozemaca daždevnjak, žaba kreketuša a od puževa vinogradarski puž i puž golać", istakao je Tomović.

Takođe, Đalovića pećinu karakteriše i oskudnost živog svijeta koja nije dovoljno ispitana. To je svijet u potpunom mraku, sa stalnom temperaturom od 8 do 12 stepeni celzijusa. Živi svijet se sastoji od sitnih oblika života. Pećinski organizmi su izgubili oči, imaju usporeno kretanje, antene su im duže a metabolizam usporeniji jer nema puno hrane pa se kreću samo kada je potrebno.

"Ovdje ne rastu biljke jer biljkama je potrebna svjetlost za fotosintezu. Na površini zelene biljke proizvode organsku materiju koja uz pomoć vode prodire u pećinu. Drugi izvor hrane je izmet životinja koje se nalaze na površini pa se vraćaju u pećinu gdje se odmaraju i podižu svoje mlade. U pećini su prisutni šišmiši i to: obični slijepi miš, tamni slijepi miš i veliki potkovičar. Od paukova kojih ima dosta poznata vrsta je vučiji pauk. Od insekata najzastupljeniji je red tvrdokrilaca sa brojnim endemičnim vrstama, poznata vrsta je Remyella montenegrina – Leidova buba. Postoji značajan broj vrsta koje će se nakon otvaranja pećine determinisati i utvrditi sistematska pripadnost što će svakako doprinijeti da se otkrije još značajnih endemičnih vrsta specifičnih za pećinu", kazao je Tomović.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore