M.V. [ Peščanik ]

Trampova vizija Gaze

Dvadeset petog februara 2025. godine predsjednik Sjedinjenih Američkih Država postavio je video na svoje društvene mreže: viziju Gaze poslije rata koju je proizvela vještačka inteligencija.

Piše: Zejdi Smit 

Da biste ušli u tu trampovsku utopiju, najprije morate proći kroz veliku rupu nalik na otvor pećine ili ulaz u rudnik. Na jednoj strani te kapije su rat, razaranje, masovno ubijanje, djeca koja su ostala bez roditelja, uništeni domovi. Na drugoj je luksuzno odmaralište s palmama, činije s humusom, hoteli u stilu Las Vegasa i mnogi zlatni idoli velikana. Kiša dolarskih novčanica demokratski pada i na odrpanu djecu i na Ilona Maska. U međuvremenu, Donald i Bibi srkuću koktele na ležaljkama za sunčanje u promijenjenom krajoliku koji je savršeno prilagođen njihovim potrebama i interesovanjima. Sve vrijeme se čuje pjesma:

Donald donosi slobodu
I divnu svjetlost svima
Nema straha, nema tunela
Trampova Gaza je stigla.
Trampova Gaza jarko sija
Zlatna budućnost, svjetlost nova
Uživaj, pleši, nema problema
Trampova Gaza je broj jedan.

Ovaj "satirični“ video traje samo 34 sekunde, ali je jedan od najobuhvatnijih opisa onog što bih nazvala američki imaginarij. Prema američkom imaginariju, u našem svijetu je uvijek postojala potkategorija ljudi koji nisu samo rođeni da pate već su na to i navikli. Oni dolaze iz 'us... zemalja“ – tako ih je predsjednik definisao za vrijeme svog prvog mandata. Taj region je kroz istoriju mijenjao ime. „Treći svijet“, „Globalni jug“, „Arabija“. (A može se i proširiti. Uskoro bi mogao obuhvatiti i „Istočnu Evropu“, kao što nam otkriva predsjednik Zelenski.) Na tim mjestima žive „prezreni na svijetu“, kao što je rekao Franc Fanon, martinikanski psihijatar-filozof; iako je umro još 1961. godine, on je jedan od političkih mislilaca koji su najtešnje poistovjećivani s našim istorijskim trenutkom.

Fanon je davno sve ovo dijagnostikovao. Razumio je da kolonijalna imaginacija vidi 'prezrene na svijetu“ kao drukčiju vrstu neosjetljivih ljudi koji ne žale za svojim mrtvima kao mi i gledaju na svoje siromaštvo s relativnom ravnodušnošću onih koji ne mogu ni očekivati nešto bolje. Kolektivno, prezreni posjeduju ono što je Fanon nazvao 'tupa predmetnost'. Oni nisu sveta ljudska bića u sebi i po sebi, već elementi pozorišnog dekora u kome se odigrava spektakl zapadne moći. Ne možemo tačno znati koje podatke su tvorci Trampove Gaze broj jedan stavili u mašinu, ali mogli su dobiti isti rezultat da su koristili Fanonovu analizu francuskog ponašanja u Alžiru:

"Alžirci, žene odjevene u haik, palme i kamile čine krajolik, prirodnu pozadinu francuskog prisustva. Neprijateljska, neukrotiva i suštinski buntovna Priroda u kolonijama je zapravo sinonim za šikaru, komarce, domoroce i bolest. Kolonizacija se smatra uspješnom onda kad se ta priroda stavi pod kontrolu. Probijanje puteva kroz šikaru, isušivanje močvara i ignorisanje političkog i ekonomskog života domorodačkog stanovništva jedna je ista stvar.“

Prije nego što padne ijedna bomba, prije nego što se sklopi ijedan posao s nekretninama, us... zemlja mora da se svede na pojmovno nepostojanje, na instrumentalnu pozadinu zapadnih interesa i zadovoljstava. Savršeno je prikladno što video ima formu turističke reklame: mnogi Amerikanci su vidjeli prezrene u stvarnom životu samo za vrijeme turističkih putovanja. U toj viziji, Gaza je isto što i Maroko, isto što i „Arabija“, isto fantazmagorično mjesto u koje je Dizni postavio Aladina. Njene osnovne osobine su bosonogi derani, palme i trbušni ples. (Mada je u Trampovoj Gazi ta vizija tako maskulinistička da su čak i plesačice bradate.) To je sve što vidite dok ste u hotelskom kompleksu, a iz njega zapravo nikad nećete izaći – ako ste pametni. U Trampovom svijetu ta logika se može usavršiti: postojaće samo hotelski kompleks. Ostali svijet, prezreni svijet, ostavljen je na drugoj strani kapije kroz koju razdragani siročići, više nego spremni da oproste, utrčavaju i onda đipaju na bulevaru izgrađenom na kostima njihovih roditelja.

Reklo bi se da to što kapija (portal) u videu liči na grubo okno rudnika nije slučajno. Sama AI je tehnologija koja izgleda kao jedna stvar kad se gleda s "naše“ strane, a sasvim druga kad se gleda iz ugla populacija zemalja koje su bogate mineralnim blagom, poput Demokratske Republike Konga. U Americi je AI pitanje autorskog prava, sablasni video, propagandno sredstvo. Kroz portal, on izgleda kao destruktivna, ekstraktivna i nasilna trka da se iskopa dovoljno kobalta i koltana iz afričkog tla.

Kroz tu kapiju samozaborava prolazi mnogo šta skriveno. Ne samo krvave posljedice ratova koje finansiramo i onih koje ignorišemo već i sve ono što proizvodi naše društvo a sa čim mi ne želimo da imamo posla. Kroz istu kapiju, ponovo upadamo u mnoge bivše kolonije, us... zemlje, sa svim našim starim baterijama za automobile, pokvarenim kruzerima, brdima odbačene odjeće, kontinentima plastičnih flaša… Za to služi kapija. Da vas provede iz jednog mjesta u drugo i da sačuva njihovu razdvojenost.

Hitan zadatak za današnju ljevicu je da raskrinka tu iluziju. Da insistira na tome da zapravo svi živimo u jednom svijetu, u kom su još moguće univerzalne regulativne mjere sposobne da zaštite ljudski život. Da bismo to uradili, potrebne su nam nadnacionalne institucije koje – koliko god nesavršene – istrajavaju u vremenu i koje ne može jednostrano razbiti grupa ideoloških gangstera u Bijeloj kući, koje zanima samo „razbijanje“. U njihovom svijetu nema univerzalnih vrijednosti, već samo američkih. U njihovoj imaginaciji, lijek za sva zla ovog svijeta je potpuno potčinjavanje slabih jakima i mijenjanje svih zemalja po uzoru na njihovu. Suprotstavljanje toj viziji iziskuje politički, praktični i zakonodavni rad, ali i filozofske oslonce bar jednako čvrste kao što je to pozlaćena banalnost fraze "Amerika na prvom mjestu“, gordo izložene u Trampovom videu.

Za ovu Bijelu kuću ne postoji opšti pojam ljudskog. Postoje Amerikanci i postoje svi drugi. Jedan svijet koji parazitira na drugom. Ali mi na ljevici pomažemo i podstičemo tu osnovnu obmanu kad ne možemo da nađemo jezik kojim bismo insistirali na postojanju jedne jedine ljudske stvarnosti, nastanjene milijardama svetih ljudskih bića na koje se mogu primijeniti neki opšti zakoni zaštite. Ako je Fanon zaista čovjek ovog trenutka, luksuz je aplaudirati njegovom pozivu na nasilan otpor i istovremeno ignorisati jednako snažno Fanonovo zalaganje za radikalni humanizam kao nužan osnov svake progresivne socijalističke politike. "Danas jedno važno pitanje zatvara horizont“, rekao je Fanon, "a to je potreba za redistribucijom bogatstva. Čovječanstvo će morati da se pozabavi tim pitanjem bez obzira na moguće teške posljedice.“ Ne mi, ne oni: čovječanstvo.

Ključna je bila Fanonova lucidna kritika kolonijalnih pretenzija na univerzalnost. Ipak, on nikad nije gubio nadu u mogućnost pravednog svijeta u kom ljudska bića više neće biti puka sredstva za eksploataciju. Ta vrsta pravde iziskuje odbranu ljudskog kao ljudskog. Bez toga ostaje samo praznina, rupa, kapija. Tu rupu će trampizam sa zadovoljstvom ispuniti, potpomognut vještačkom inteligencijom. Ali ne možemo dozvoliti da mašine rade ljudske poslove koje treba da obavimo sami, niti da trampizam odvede cijelo čovječanstvo u binarnost, manihejski svijet broja jedan naspram ljudskih nula.

Onih koji su važni i onih koji nisu.

(Autorka je engleska književnica)