Fintan O'Toole [ Peščanik.net ]

STAV

Kompleks spasitelja

Oni koji sebe definišu u odnosu na nešto što nisu, s vremenom postaju sve sličniji svojoj zamišljenoj suprotnosti. Biti nečija antiteza znači biti i alter ego takve osobe. Gledajući raspad Džoa Bajdena u debati s Donaldom Trampom na CNN-u, sjetio sam se strašne priče Hansa Kristijana Andersena „Sjenka“, u kojoj čovjekova sjenka oživljava, upliće mu se u život, preuzima čitavu njegovu ličnost i na kraju ga ubija. Bajdenova sjenka je Tramp. Imali smo priliku da u realnom vremenu gledamo kako sjenka ulazi u Bajdena i zauzima njegovo mjesto.

Piše: Fintan O'Toole

To se dogodilo nakon što je Bajden već uplašio gledaoce slabašnim hrapavim glasom, zbunjenim pogledima, fragmentarnim ili nerazumljivim odgovorima, tvrdnjom da smo „otvorili 15.000 novih radnih mjesta“ (htio je da kaže 15 miliona), i izjavom da smo „konačno pobijedili Medicare“, što je Tramp, naravno, jedva dočekao. Užas posmatranja predsjednika u slobodnom padu produbljen je logičnim komentarom komoderatorke Dane Bash koje je zabrinuto primijetila da bi i jedan i drugi kandidat na kraju novog mandata već bili duboko u osamdesetim godinama. Bajden, čovjek koji je nekada pokazivao dostojanstvo i dobru volju, pred našim očima se pretvorio u Trampa u ulozi prodavca polovnih automobila. Bitka za budućnost američke republike svela se na prepucavanje dva mrzovoljna starca koji su se nadvikivali ko je bolji u golfu.

Tramp se pohvalio da je dva puta pobjeđivao u šampionatu svog kluba. Da može da „pošalje loptu daleko“, dok Bajden „ne može da prebaci ni pedeset jardi“. Svakom pribranom oponentu takvo hvalisanje bi bilo poklon s neba. Tramp je praktično tražio jedinu stvar koju ne može da podnese: podsmjeh. Ostavio je vrata širom otvorena za komentar koja bi gledaocima pokazao da Bajden brzo razmišlja i približio ga publici: „Pobjede u sopstvenom klubu? Kako da znamo da nisu namještene?“

Umjesto toga, Bajden je izgubio nit, napustio okvire inteligentne političke rasprave i zašao u močvaru idiotizama: „Rado ću se takmičiti s njim. Dok sam bio potpredsjednik, uspio sam da spustim golferski hendikep na 6. Usput, već sam rekao da ću rado igrati s tobom ako ćeš sam da nosiš svoju torbu. Misliš li da ćeš moći?“ To je jedna od onih lopti koje ostaju zauvijek izgubljene. Ležaće uvijek tamo negdje, u nekom mračnom zapećku američke istorije – kao konačni dokaz da je Bajden zaista izgubljen.

Ne samo da se debata srozala na nivo glupiranja i jednog i drugog učesnika, nego je i Trump, a ne Bajden, bio taj koji je prvi shvatio da je čitava predstava previše neprijatna da bi bila podnošljiva. Čovjek čija besramnost ne poznaje granice prvi je osjetio koliko je ponižavajuće to što bivši i budući lider slobodnog svijeta razmjenjuju rečenice poput „Vidio sam kako zamahuješ, znam tvoj udarac“. Tramp je čak pokušao da na to stavi tačku: „Hajde da se više ne ponašamo kao djeca.“ Ali čak i onda je Bajdenu trebalo previše vremena da shvati šta se događa, da se Tramp upravo pozicionirao kao odrasla osoba u prostoriji. Nastavio je da se ponaša kao da su u školskom dvorištu: „Ti si dijete.“ Rekao bih da je vjerovao da je da je to pobjednički potez, da njegov starački odgovor na neki način predstavlja poen za demokratiju.

Kao u nekom horor filmu, dvojica ljudi na podijumu su zamijenili identitete. Tramp je bio dovoljno priseban da odigra malu predstavu kojom će demonstrirati suzdržanost, da pokaže gledaocima da je i on svjestan koliko je ova epizoda debatnog reality programa jadna. Ili je mislio da je već zadao odlučujući udarac namamivši Bajdena u sopstvenu močvaru zlonamjernih trivijalnosti i dječjeg inaćenja. U tom ključnom minutu, Tramp je izgledao čak pomalo predsjednički – dok je Bajden, nastavljajući da niže uvrede, izgledao više nego pomalo trampovski. Trebalo je da se sjeti stare izreke: „Ne ulazi u obor da se rvaš sa svinjom. Zamazaćeš se blatom, a svinja će uživati.“ Bajden je sigurno znao da je rasprava s Trampom isto što i rvanje sa svinjom. U takvoj situaciji zadatak je da se svinji ne dopusti da previše uživa i da se čovjek što manje uprlja. Tramp je očigledno uživao, a Bajden se od glave do pete uvaljao u blato devalvirane i infantilne politike.

Ta kontaminacija je jednako stvar sadržaja i stila. Bajdenov zadatak je bio da pokaže koliko se suštinski razlikuje od Trampa. Nažalost, nije uspio da istakne jasne linije podjele oko ključnih pitanja. Što se tiče imigracije, kapitulirao je pred Trampovom karakterizacijom migranata kao prijetnje koju treba zadržati što dalje od Amerike. Na temu ženskih reproduktivnih prava – vjerovatno jedinog pitanja koje može pomoći demokratima da pobijede na izborima u novembru – bio je pometen do tačke nekoherentnosti. Njegov ključni iskaz (da se ženama silovanim od strane članova porodice uskraćuje pravo na abortus u nekim državama) zapravo je ponavljanje ključnog mjesta iz Trampove priče o navodnim silovanjima od strane migranata: „Vidite, toliko mladih žena koje su bile – uključujući mladu ženu koja je upravo ubijena, a on (Tramp) joj je bio na sahrani. Ideja da ju je ubio migrant koji je ušao u zemlju i (nerazumljivo) govori o tome“.

To je Trampu omogućilo da se s terena na kom se osjeća najneugodnije (reproduktivna prava) vrati zlonamjernim pričama kojima se služi otkako je započeo predsjedničku kampanju 2015: migranti tamne boje kože kao silovatelji. Čak i kada je riječ o tako važnom pitanju kao što su posljedice silovanja, Bajden jednostavno nije uspijevao da izloži svoju poziciju, a da usput ne podrži Trampove stavove. Fokusirajući se isključivo na to da prikaže sebe kao Trampovu suprotnost, satjerao je sebe u ćošak iz kog nije mogao da učini ništa osim da pokušava da odgovori (uglavnom neadekvatno) na mračne priče svog protivnika. Tramp je bio glumac; Bajden je sjedio u publici negdje na galeriji i negodovao, bez mnogo uspjeha. U takvim situacijama glumac uvijek pobjeđuje.

Otkako je Bajden objavio da se ponovo kandiduje, bilo je jasno da je to odluka koja Trampu dopušta da odredi uslove ovih izbora. Na skupu u Bostonu prošlog decembra, Bajden je priznao da „u slučaju da se Tramp nije kandidovao, nisam siguran da li bih ja to učinio“. Nije da Bajden nema sopstvenu priču. Uspjesi njegove administracije su stvarni i opipljivi: pokretanje posustale ekonomije, prvi ozbiljniji pokušaji Sjedinjenih Država da se nešto preduzme povodom klimatske krize, poboljšanje pristupa ljekovima i njezi za djecu, preokret u dugotrajnom zanemarivanju američke infrastrukture. Problem je u tome što Bajden nema ni vitalnost, ni artikulisanost, ni harizmu potrebnu da postane otelovljenje sopstvene priče.

Političke kampanje su uvijek otjelovljene priče – medijum poruke je fizičko i verbalno prisustvo kandidata. Sviđalo se to nama ili ne, Trampov nadobudni, razmetljivi, dominantni nastup je personifikacija njegovih tvrdnji da je Americi potreban džin koji će stati između nje i sila koje žele da je unište. On je vjerovatno prvi predsjednički kandidat koji u formalnoj debati skreće pažnju na sopstveno tijelo: „Mislim da sam u veoma dobroj formi. Osjećam da sam u dobroj formi, kao prije dvadeset pet, trideset godina.“ Tjelesni Tramp je, prema sopstvenim riječima, praktično neuništiv. Zaštitio je sopstveno tijelo od zuba vremena – isto kao što planira da zaustavi propadanje i raspad američkog političkog tijela.

Bajden to ne može. Njegova politička priča nije ona o zaustavljanju, već o obnavljanju vremena. On želi (i mora) da oživi predstavu o mogućnostima koje nosi budućnost, o ponovnom rađanju socijalne i rasne pravde i odlučnom prilagođavanju ekonomije zahtjevima klimatske krize. Ali njegovo tijelo se ne može usaglasiti s takvom porukom. Pošto ne može personifikovati ideju o progresu, prinuđen je da prihvati Trampovu igru i pretvara se da je zaustavio sopstveno fizičko propadanje. Poneki korak koji liči na trčanje, pilotske naočare za sunce, izlivi mladalačke energije kada izražava nezadovoljstvo, to su neuspjeli pokušaji da i sam pokuša ono u čemu je Trump veoma dobar: da izgleda kao da vrijeme ne postoji. Ali vrijeme odbija da sarađuje. Svako može pogledati Bajdenovu fotografiju iz 2020. i uporediti je sa sadašnjim, ostarjelim Bidenom.

Dakle, čak i u tom najočiglednije fizičkom smislu, Tramp je taj koji je postavlja uslove, dok je Bajden onaj koji dopušta da bude prinuđen da ih prihvati. Godine 2020, pandemija je spasila Bajdena od mogućih posljedica te greške. Eliminisana je Trampova prednost fizičkog prisustva. Tramp je organizovao javne skupove na kojima je nastupao, ali to je možda bilo kontraproduktivno, jer su neopredjeljeni glasači to mogli doživjeti kao potvrdu njegove nepromišljenosti. (Jedno istraživanje je pokazalo da su Trampovi skupovi donijeli do sedam stotina nepotrebnih smrti od Covida.) Baden je u početku vodio virtuelnu kampanju, i tako se odrekao uzbuđenja fizičke kampanje, ali je istovremeno poslao ohrabrujuće signale pokazujući da je odgovoran i da drži do bezbjednosti. Kada je počeo da održava skupove, bili su to događaji manjih razmjera ili s publikom u automobilima, što je proizvodilo neobično iskustvo bestjelesnosti, pa je fizički kontrast između njega i Trampa bio manje relevantan. Bajdenovo držanje nije bilo ni približno tako važno kao sada.

Sve to pomoglo mu je da nastupi kao anti-Tramp. To je i morao da bude 2020. Tramp je već bio na vlasti. Sjedinjene Države su prošle kroz gotovo četiri godine haosa, nekompetentnosti, nemilosrdnog egoizma. Bajdenova lična tuga bila je u saglasju sa žalosnim raspoloženjem zbog pandemije, a njegova fizička krhkost odražavala je iscrpljenost većeg dijela stanovništva, umornog od smrti, od remećenja normalnog života, od Trampa. Ono što je Bajdena činilo privlačnim nije bila aura spasitelja. Bila je to privlačnost čovjeka koji je prošao kroz teška vremena – nekoga ko je svašta preživio, i ostao na nogama. Bilo je moguće nadati se da će nešto slično učiniti za čitavu zemlju.

Veliki problem koji sada prijeti da proguta američku demokratiju jeste to što je Bajuden u međuvremenu počeo da razmišlja o sebi kao o spasitelju. Ima u tome, naravno, izvjesne direktne i doslovne istine: ne samo da je spasao Sjedinjene Države od drugog Trampovog mandata, nego je podnio i pokušaj državnog udara. Ali Bajdenov način razmišljanja je duboko religiozan, hrišćanski. U inauguracionom govoru, održanom samo dvije sedmice posle upada na Kapitol 6. januara, ponudio je da svoje zemaljsko tijelo i besmrtnu dušu stavi u službu odbrane demokratije. Ponovio je riječi koje je Abraham Lincoln izgovorio prilikom potpisivanja Proklamacije o emancipaciji 1863: „Čitava moja duša je u ovome.“ Bajden je to ponovio: „Danas, ovog januarskog dana, čitava moja duša je u ovome“. Za Bajdena to nije bilo retoričko sredstvo, već molitva.

Ali šta je to čemu on posvećuje svoju besmrtnu srž, dio sebe koji je van domašaja zuba vremena i starenja? Rekao je da je to „okupljanje Amerike. Ujedinjenje našeg naroda. I ujedinjenje naše države“. To je hvale vrijedna ambicija. Ali neostvariva. Bajden je bio sasvim iskren u vjerovanju da je ponovno ujedinjenje podijeljene nacije više od političkog programa – da je to njegova sveta dužnost. Ali to je dužnost koju on nije mogao ispuniti. Amerika nije zainteresovana za okupljanje. To što se ono što je već podijeljeno ne može ujediniti nije Bajdenova krivica, ali jeste stvarnost koja narušava predstavu o njemu kao političaru posvećenom idejama jedinstva i konsenzusa.

Od očekivanih katastrofalnih posljedica takvih težnji, Bajdenova božanska misija je spasena Trampovim povratkom, ne samo kao republikanskog kandidata, nego i kao ključne figure američke politike. Kada je Bajden održao inauguracioni govor, činilo se razumnim pretpostaviti da je s Trampom zauvijek završeno, da će groteskni pokušaji poništavanja izbornih rezultata onemogućiti njegov povratak na scenu. Ali Tramp se podigao iz mrtvih i njegova zloćudna moć ga je ponovno dovela na mjesto glavnog predatora u američkoj političkoj džungli.

Tako je Bajden dobio još jednu priliku da uradi nešto dostojno svoje večne duše. Jednom je već spasavao Ameriku od Trumpa – sada može to da ponovi. Može da sruši Trumpa i trampizam, ne samo u ovom izbornom krugu, nego za sva vremena. Za ostarjelog katolika koga okupiraju misli o vječnosti, to je politički poduhvat koji zavrjeđuje besmrtnost. U inauguracionom govoru je evocirao borbu svjetlosti i tame. Zadavanje konačnog, smrtonosnog udarca Trumpu donijelo bi konačnu pobjedu nad tamom u Americi.

To je plemenito. Problem je što takav stav podrazumijeva prihvatanje neke vrste lične izuzetnosti. Pošto je mnogo propatio, Bajden je duboko naklonjen hrišćanskoj poruci da se patnja iskupljuje samožrtvovanjem spasitelja. Tu njegova vjera u sopstvenu ulogu ratnika svjetlosti koji stoji nasuprot Trampu iz svijeta tame poprima jezive note transfera. Jer i Tramp se predstavlja kao spasitelj. On evocira vizije američke apokalipse. U debati je govorio da imigranti „dolaze i ubijaju naše građane u brojevima koji se ne pamte“. Reč „ubijanje“ je upotrebio jedanaest puta. Fašistička vizija večnog etničkog rata potpuno je integrisana u Trampovu retoriku. A poenta je uvijek ista: samo izuzetan čovjek može sačuvati Amerikance od pokolja koji im se sprema.

To je Trampov slogan s najvisceralnijim dejstvom. Kao što je rekao u govoru kada je prihvatao republikansku nominaciju 2016: „Samo ja to mogu da popravim.“ U srži autoritarizma je pojam nezamjenljivosti. Vođa je jedinstven, bez premca, nezamjenljiv. Bog ga je izabrao da sačuva i revitalizuje narod. Zato on ne može biti ograničen zakonima, pa čak ni uobičajenim obaziranjem na racionalnost. Samo u njegovim nepogrešivim instinktima i nesalomivoj volji leži spas.

Bajdenova tragedija je u tome što je prihvatio ista uvjerenja. On osjeća da samo on može spasiti Ameriku. Ugledajući se na svog najvećeg neprijatelja, razvio je istovjetno shvatanje sopstvene nezamjenljivosti. Na racionalnom nivou on zna da to nema smisla. U decembru je na pitanje novinara da li misli da bi još neko od demokrata mogao da porazi Trampa kratko odgovorio: „Vjerovatno njih pedesetak.“ Ipak, u video snimku na društvenim mrežama hvalio se da je on „i dalje jedina osoba koja je ikada pobijedila Donalda Trampa“. Čak i nakon debakla debate, senator Chris Coons, kopredsjedavajući Bajdenove kampanje, tvrdio je da je Bajden „jedini demokrata koji može pobijediti Donalda Trampa“. To je kružni argument: niko osim Bajdena ne može pobijediti Trampa jer se nikome osim Bajdenu ne smije dozvoliti da mu se suprotstavi jer niko osim Bajdena ne može pobijediti Trampa…

Bajdenove motivacije su beskrajno benignije od Trampovih, ali na kraju je završio na istom mjestu, u velikoj zabludi stava: „ja i samo ja“. To je sukob u kom Tramp uvijek pobjeđuje. Trampovi sljedbenici zaista vjeruju u njegovu izuzetnost – kao što pokazuju loši rezultati Rona DeSantisa na republikanskim preliminarnim izborima – niko nije zainteresovan za Trampove ideje bez Trampa. Malo je Bajdenovih sljedbenika koji tako razmišljaju o svom kandidatu. Prihvatanje stava da spasitelj može biti samo jedan odgovara reakcionarnoj politici i nije dobro za demokratiju. To je posljedica igranja anti-Trampovih snaga po Trampovim pravilima.

Demokrati ne mogu poraziti Trampa igrajući na terenu kojim on već vlada. Oni koji su spremni da i dalje stoje uz Bajdena, bez obzira na sve, zapravo se ne bave racionalnom politikom, već magijskim mišljenjem, uvjereni da je pobjedom 2020. Bajden stekao neke čudotvorne moći koje samo on može da prizove. Ali njihova fantazija se sada pretvara u film strave, u kom mračna sjenka prijeti da uzurpira mjesto američke demokratije.

(Autor je irski novinar i pisac)