Darko Savović [ Portal RTCG ]

IZBORI U TURSKOJ

"Zovem se crveno" – početak pada Erdogana ili uvod u reforme?

Na lokalnim izborima 31. marta, na kojima je pravo glasa imalo skoro 61.5 miliona građana i zabilježena izlaznost od 78.55%, Turska se obojala u crveno, ne samo u boje državne zastave već i boje opozicione Republikanske narodne partije (CHP). Sekularna i kemalistička CHP (37.76%) se može smatrati pobjednikom izbora za 81 gradonačelnika pokrajina, 922 predsjednika opština i gradske odbornike.

U narednih 5 godina, CHP će upravljati sa 35 pokrajina, 14 više nego do sada, i 337 opština, više za 150. AKP - Partija pravde i razvoja (35.48%), trenutnog predsjednika Republike Turske, Redžepa Tajipa Erdogana, je izgubila, u odnosu na prošle lokalne izbore, 15 pokrajina i 179 opština.

Ovako veliki pobjednički izborni rezultat CHP-a, prvi od 1977., daleko je od očekivanog. Glavni razlozi za iznenađenje uključuju prošlogodišnje pobjede Erdogana i Narodnog saveza, okupljenog oko AKP-a, na predsjedničkim i parlamentarnim izborima nad opozicijom, ujedinjenom oko CHP-a. Ove pobjede dogodile su se usred snažnog opozicionog jedinstva, što je izazvalo veliko razočaranje među njihovim glasačima. Raspad opozicionog saveza nakon prošlogodišnjeg poraza dodatno je pogoršao čitavu situaciju.

Na prošlim lokalnim izborima, CHP je uspješno povratio gradonačelničke pozicije u ključnim turskim pokrajinama: Istanbulu, Ankari i Antaliji, kao i zadržao pozicije gradonačelnika Izmira i drugih pokrajina. Zahvaljujući tijesnim pobjedama od par desetina hiljada glasova u Istanbulu, Ankari i Antaliji 2019., ankete su pred ove izbore davale blagu prednost CHP-u, posebno u velikim gradovima, koji se za razliku od ruralne centralne Turske smatraju uporištima modernijeg i sekularnijeg biračkog tijela.

Međutim, malo ko je očekivao ubjedljive pobjede, sa milion glasova razlike, novih-starih gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua (51.14%) i Ankare Mansura Javaša (60.38%), koje mnogi vide kao potencijalne predsjedničke kandidate opozicije na sljedećim izborima. Osim porasta podrške gradonačelnicima, najveća razlika u narednom mandatu je pobjeda i na odborničkim izborima, što će im dodatno ojačati polažaj i donošenje odluka. Takođe, iznenađujuće su bile pobjede opozicije i u dvodecenijskim uporištima AKP-a: Bursi, Manisi, Denizliju, Adijamanu, Balikesiru...

Godinu dana ranije, na parlamentarnim izborima, AKP je imao 3 miliona glasova više, dok je CHP tada osvojio 3.5 miliona glasova manje nego na ovim izborima. Uprkos inflaciji koja, prema zvaničnim informacijama, već par godina varira od 60% do 80%; eliminisanju funkcije premijera; nezadovoljstvu, posebno mladih, uslovima i načinom života; pogubnom zemljotresu; brojnim kritikama opozicije na račun korupcije, ekonomije, poreza, postepenog gubitka sekularnosti i udaljavanja od Ataturkovog nasljeđa, kao i imigracijama sa istoka, AKP je prošle godine zadržao i parlamentarnu i predsjedničku vlast. Pitanje koje se samo nameće je: Koji su to faktori uticali na ogroman gubitak glasova vladajućeg AKP-a i rast opozicionog CHP-a nakon samo godinu dana?

Uprkos raspadu i nestanku opozicionog Nacionalnog saveza, te pojedinačnom izlasku svih opozicionih partija na lokalne izbore, CHP je doživio značaj rast i ostvario veliku pobjedu. Nekadašnji koalicioni saveznici su vidljivo izgubili podršku opozicionih birača u odnosu na prošlogodišnje izbore, na osnovu čega se može pretpostaviti da se veći dio ovog biračkog tijela naklonio CHP-u. Potencijalni razlog za tu odluku birača je promjena u vrhu partije. Smjena predsjednika partije Kemala Kilićdaroglua, poraženog na predsjedničkim izborima, i izbor novog mlađeg predsjednika Ozgura Ozela, farmaceuta i političara balkanskog porijekla.

Prvi razlog gubitka glasova AKP-a je izlazak iz Narodnog saveza islamističke i nacionalističke Nove partije blagostanja, koja je osvojila 6.19% - skoro 3 miliona glasova. Nezadovoljni vladinim ekonomskim politikama i nastavkom trgovine sa Izraelom, odlaskom u opoziciju i javnim kritikama su uspješno preuzeli dio nezadovoljnog konzervativng biračkog tijela.

Uprkos optimističnim najavama, smanjenja kamatnih stopa od 2019., obrazložena novim ekonomskim principom „Veće kamatne stope, veća inflacija“, su proizvela upravo ono što su ekonomisti i očekivali – povećanu inflaciju i pad vrijednosti turske lire. Nakon pobjede na prošlogodišnjim izborima, turska vlada i centralna banka su se vratile ekonomskim postulatima, povećanjem kamatne stope sa 8.5% (maj 2023.) na 50%. Međutim, osim usporavanja ekonomske aktivnosti i skupljih kredita, inflacija je od maja nastavila da raste a lira da slabi. Minimalne penzije i plate, koje su trenutno ispod praga gladi, potencijalno su natjerale i starije građane i penzionere da otkažu podršku AKP-u.

Mlađe, školovane generacije, koje teže sekularističkom nasljeđu Ataturka, su prepoznate kao opononenti Erdoganovoj vlasti. Međutim, gubitak podrške penzionera i starijih bi moguće bio ključan udarac za promjenu državne vlasti.

Negativan uticaj je i smanjenje broja važećih glasova i izlaznosti za 7 i 8 miliona pojedinačno, u odnosu na godinu ranije. Veća izlaznost može biti posljedica Erdoganovog uticaja i kulta ličnosti, koji je svojom kandidaturom na predsjedničkim izborima homogenizovao i povukao veliki broj glasača na birališta, za razliku od njegovih stranačkih kolega na lokalnim izborima.

Iako Ustav Turske ograničava predsjednika na dva mandata, Erdogan je već u svom trećem. Prema istom Ustavu, ako Parlament raspiše vanredne predsjedničke izbore, tekući predsjednički mandat se ne broji. To je omogućilo Erdoganu da tri puta (2014, 2018, 2023) bude biran, kako je prvi mandat okončan prijevremenim izborima. Ukoliko se istorija ponovi, Erdogan će moći ponovo da se kandiduje, posebno ako se u AKP-u ne istakne druga osoba koja bi zaista mogla da homogenizuje biračko tijelo i pobijedi CHP.

Dio javnosti i naroda u Turskoj se slaže da rezultati lokalnih izbora pokazuju neuspjeh politika vlade više nego zasluge opozicije, što svakako ne umanjuje veliku pobjedu CHP-a. Ako vladajući AKP ne uspije da efikasno odgovori glasu naroda koji je poručio da je spreman za promjene, trend nastavka rasta CHP-a je neminovan.

Skoro trećina stanovništva na rubu siromaštva ili socijalne isključenosti, minimalne penzije i plate ispod praga gladi, trgovinski deficit, veliki spoljni dug, budzetski deficit, pad deviznih rezervi. Jedno je sigurno, turska opozicija nakon ove pobjede je u velikom zaletu, pitanje je samo kad i ko će im stati na crtu na sljedećim predsjedničkim izborima.

Autor je student magistarskih studija u Ankari.