[ Pobjeda; Objavila: M.M. ]

O BUDUĆNOSTI REGIONA

Kina i Rusija u Evropi i na Balkanu

Državljani Evropske unije u velikoj su mjeri tokom pandemijske krize položili ispit elementarne političke kulture.

Piše: Davor Gjenero

Naime, racionalne političke stranke i administracije, koje su zemlje vodile tijekom krize, uglavnom su za svoj rad nagrađene (trenutnim) znatnim porastom političke potpore, a populističke stranke bitno su oslabile.

Iako su populisti i ovoga puta nudili teorije zavjere kao alternativu upravljanju zasnovanom na stručnim znanjima, tvrdili da je virus protiv kojeg se racionalne vlasti bore smiješan, da postoji samo na Facebooku, razvijali teze o tome kako države samo pogoduju farmakološkom lobiju, kako pokušavaju uspostaviti kontrolu nad građanima - uglavnom su ostali marginalni.

KAD MARGINALCI ZAKLONE VIDIKE 

Odjednom se čini da sve te Alternative za Njemačku, sve te Le Penovke, Wildersi, Salviniji, nisu ni izbliza takve prijetnje demokratskom poretku u Europskoj uniji, kakvom su se činili prije nekog vremena. EU se toliko koncentrirala na problem tih marginalaca i rast potpore njima u političkim arenama, da je posve zanemarila svoj realan problem, koji nagriza sve mainstream političke stranke, upravljanje u svim državama članicama, a i institucije Europske unije.

Naime, suvremena europska politika pretrpjela je u prethodnom razdoblju dramatičnu negativnu selekciju, odjednom je ostala bez pravih političkih lidera, sposobnih razmišljati državnički, u okvirima širima od svog mandata, dakle, dulje od četiri godine, a šire od okvira vlastite države.

Samo zbog nedostatka liderstva i promišljanja šireg okvira, Europskoj uniji moglo se dogoditi da u svojim vanjskopolitičkim procjenama godinama precjenjuje opasnost Rusije, zastale azijske despocije, koja na svjetskom tržištu nema ponuditi što drugo osim, s jedne strane, energente i sirovine, a s druge oružje.

Ta struktura industrije jasno govori o tome da je riječ o državi Trećeg svijeta, agresivnoj, kao što je agresivan svojevremeno bio Musolinijev imperijalizam sirotinje, ali je jasno da je pravilnom politikom takav imperijalizam moguće kontrolirati i svesti ga na nešto što ne bi ugrožavalo Europu.

Nužno je, međutim, takvu politiku voditi jedinstveno, a ne dopuštati Vladimiru Putinu da se poigrava s Europom, da ignorira Bruxelles i jedinstvene europske politike, a bilateralno dogovara s pojedinim članicama energetske aranžmane štetne za Uniju kao cjelinu.

KINA ISPOD EU RADARA 

U fascinaciji ruskom opasnošću, Europi je ispod radara prošla opasnost koju predstavlja Kina.

Kina nije država koja je prokockala svoje razvojne šanse, kao što je to učinila Rusija, propustivši da profite od donedavne visoke cijene energenata pretvori u razvojni momentum, investira u tehnologije, znanje, industriju. Jedina industrija što ju je Rusija razvijala ostala je ona vojna, a koliko god netko bio fasciniran vojnom snagom, njome se dugoročno ne mogu ostvarivati neki uspjesi.

Kina je postala drugo gospodarstvo na svijetu. Dobro, još uvijek je nešto slabija od Europske unije, ako Uniju promatramo kao jedinstveno gospodarstvo. Ali, problem je što je Kina koncentrirala svjetsku proizvodnju, iskoristila prednosti slobodnoga globalnog tržišta, a pritom je iskoristila i to što ju nitko nije pokušao natjerati da pritom igra prema zajedničkim pravilima.

Tek lani u ožujku Europska komisija i Visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku definirali su Strateški pregled odnosa EU i Kine.

U tom dobrom dokumentu definirano je deset točaka, koje EU mora ubuduće provoditi, kad je riječ o odnosima s Kinom, a tih je deset točaka koncentrirano na uvjetovanje Kini da, želi li pristup europskom tržištu, mora poštovati pravila koja vrijede u europskom ekonomskom prostoru. Insistira se na tome da se više kao do sada ne tolerira ropski i prinudni rad, da se insistira na tome da i Kina poštuje demokratska načela u unutarnjem životu, da poštuje pravila zaštite okoliša i ograničavanje izlučivanja stakleničkih plinova, dakle, sve ono što poskupljuje proizvodnju unutar EU.

Problem je u tome što je Junkerova komisija definirala dobar policy paper, koji je do ove krize ipak uglavnom ostao mrtvo slovo na papiru, jer već kad je kineski predsjednik, vrlo brzo nakon što je taj dokument usvojen, napravio europsku turu, a europski državnici prema njemu su se odnosili kao što se odnose prema Putinu, tolerirali su bilateralne dogovore mimo okvira Strateškog pregleda i u njemu definiranih deset mjera.

Još gore je bilo u travnju u Dubrovniku, kad se kineski premijer u okviru inicijative 16 + 1 sastao s premijerima novih članica EU i zemalja zapadno-balkanskoga susjedstva, koje su sve pokušale ugrabiti što bolje mjesto na kineskom Putu svile, a da pritom premijeri članica EU nisu ni pomišljali na Strateški pregled i dogovorene zajedničke obaveze.

Europska unija sama je stvorila Kinu kao rivala, jer joj je dopuštala da profitira od slobodnog tržišta, ne poštujući pravila koja bi na uređenom tržištu morala vladati za sve.

Pandemijska kriza odjednom je pokazala da se jednostavno više ne može kao do sada. Budući da je velik dio proizvodnje iz Unije preseljen u Kinu, Europa je ostala i bez proizvodnje medicinske opreme i zaštitnih sredstava. Bilo je nemoguće na razini Unije u kratkom roku stvoriti europski fond medicinske opreme, a kad je počela borba zemalja članica za opremu za vlastite potrebe, trenutno je bilo ozbiljno načeto načelo solidarnosti unutar EU.

Pravila koja su vrijedila prije krize izazvane pandemijom virusa COVID-19, nakon smirivanja stanja jednostavno više neće moći vrijediti. Unija uvijek reagira sporo, ali sad je u pitanju opstanak, puko preživljavanje zajednice, pa će se sada uspostaviti odlučne mjere za provođenje zajedničkih politika.

CRNA GORA KAO LIDER 

Na prostoru Zapadnog Balkana posve se jasno definiralo liderstvo, a koliko god mala bila, Crna Gora je u ovom razdoblju definitivno učvrstila svoju lidersku poziciju na zapadno-balkanskom prostoru, kad je riječ o pristupanju EU. K

ao i Unija, Crna je Gora izložena kineskom utjecaju, i vodstvo Crne Gore morat će u narednom razdoblju, u suradnji s EU, naći načina kako umanjiti taj rizik. Uostalom, Crna Gora već je jednom prevladala rizik pretjerane izloženosti ekonomskom utjecaju Rusije, koja je uvijek bila daleko agresivnija i politički „otvorenija” u svojim pokušajima dovođenja pod ekonomsku kontrolu pojedinih zemalja, nego što je to Kina.

Srbija je odabrala drugi put, njeno vođstvo vodilo je istovremeno dvije iracionalne i neuravnotežene politike. S jedne strane, neuravnoteženo je vodilo politiku zaštite zdravlja građana, najprije zanemarujući opasnosti, a istovremeno vodeći agresivnu kampanju protiv Crne Gore posredstvom svoje paradržavne organizacije, Srpske pravoslavne crkve, da bi nakon zaoštravanja krize započelo nesrazmjerno ograničavanje temeljnih sloboda građana i iracionalno iživljavanje vladajuće partije nad sugrađanima.

VUČIĆEVA ČVRSTA RUKA

Tijekom krize, u kojoj je suspendirao Ustav, Aleksandar Vučić Srbiju je transformirao u posve otvorenu diktaturu, zaoštravajući razliku u pravima građana sukladno političkom opredjeljenju, segregirajući građane, temeljito poništavajući rudimentarne medijske slobode...

Sve to nije ostalo neprimijećeno unutar EU. Skupina predvođena euro parlamentarcima Vladimirom Bilčikom i Tanjom Fajon uputila je ozbiljno upozorenje Europskoj komisiji, a jedan od pripadnika ove skupine, Tonino Picula, nekadašnji hrvatski šef diplomacije, jasno je u svojim izjavama razlučio racionalno ponašanje Crne Gore, koje je bilo posve u europskim okvirima, i ono što čini Srbija u odnosu na svoje građane.

Druga iracionalnost politike Srbije je ona međunarodna. Politika dva ili tri stolca Srbiji, koja zapravo ne želi prihvatiti europske demokratske i ekonomske standarde, činila se uspješnom, a u zao čas Vučić je djetinjasto htio iskoristiti krizu za dodatno uvjetovanje svoje navodno „proeuropske” politike. Slavljenje Kine i Rusije, a podsmijeh Europskoj uniji, koja se navodno raspada, ovog puta nije došao u pravo vrijeme.

Rusija će se uskoro morati „politički deinvestirati”. Doduše, na Balkanu ona nikad nije niti previše „investirala”, nego se oslanjala na rusofiliju protueuropskih i protudemokratskih političkih opcija, uglavnom u Srbiji, i svoju je balkansku ulogu odigravala kao svojevrstan kišobran velikosrpskim zahtjevima. Dramatičan pad cijena nafte Rusiju će gurnuti u duboku recesiju, pa će vjerojatno i onako besmislene i beskorisne propagandne akcije ruskih antibiološko-kemijskih jedinica i njihova ubogog zdravstva, kakve su provodili u Italiji i Srbiji, postati preskupe bankrotiranoj državi.

Sjeverni tok kao važan energetski projekt postaje sve upitniji, a jednako tako u pitanje dolazi i oživljavanje Turskog toka. Sa smanjenom potrošnjom energetika prestaje biti faktorom ruske moći. Malo je vjerojatno da će se ruski ambasadori bilo gdje u Europi, osim možda u Srbiji, producirati u onim grotesknim staljinističkim uniformama, u kojima su ti ambasadori više nalik na zastavnike prve klase nego na ono što bi trebali biti – diplomati, ponašajući se kao da su predstavnici relevantne (vojne i ekonomske) sile, i postat će neprimjetni.

Za odnose prema Kini trebat će ozbiljnija politika. Strateški pregled odnosa Kine i Europske unije i deset točaka koje je Junkkerova Komisija lani definirala, dobra su ishodišta za ozbiljno političko planiranje, a u Uniji bi morali biti svjesni da i one države Zapadnog Balkana, koje su se u pandemijskoj krizi iskazale kao ozbiljni saveznici, moraju biti obuhvaćene tim policy planom.