[ Piše: Davor Gjenero ]

DAVOR GJENERO

Zašto SPC ne želi da prizna državnost Crne Gore

Raspad Jugoslavije trebao je, zapravo, rezultirati i disolucijom ovako definisane SPC, odnosno barem dovesti do razmišljanja o novom identitetu te crkve, prilagođenom novim društvenim okolnostima. Umjesto toga, SPC je odlučila da ostane ono što je i bila do tada, navodi u autorskom tekstu objavljenom u Pobjedi, Davor Gjenero, hrvatski analitičar.

Piše: Davor Gjenero

Iako je Crna Gora tek 2006. provela referendum i proglasila neovisnost, bitni datum za donošenje odluke o samostalnosti Crne Gore kao države bio je 12. marta prije 17 godina, kad je u Beogradu ubijen reformistički predsjednik Vlade Srbije Zoran Đinđić.

Tada je ključnim policy planerima u Crnoj Gori postalo jasno da zajednička država sa Srbijom može biti samo breme, a nikako dodana vrijednost Crnoj Gori.

Đinđić je Srbiji nudio relativno brzu europeizaciju, a atentat na njega bio je reakcija tamošnje „duboke države“ koja je tim atentatom zaustavila za nju neželjeni pravac društvenog razvoja i zacrtala scenarij baršunaste restauracije miloševićevskoga autoritarnoga nacionalnog režima, koja se danas uspostavila „u svom svojem sjaju“, doduše, ne predvođena Miloševićevim političkim sinom Ivicom Dačićem, nego Šešeljevim čedom Aleksandrom Vučićem.

Referendum-Dum

Zagrebački politolog morao je napustiti funkciju savjetnika predsjednika Republike, kad je, komentirajući škotski referendum o samostalnosti ustvrdio da je hrvatski referendum bio nelegitiman, a da je većina hrvatskih građana u vrijeme izbora 1990. željela održanje Jugoslavije. Istina je da većina građana i Slovenije i Hrvatske u svibnju 1990. nije na parlamentarne izbore izašla s prioritetom državnoga osamostaljenja.

Slovenija je na plebiscitu u decembru 1990. jasno definirala da želi preuređenje Jugoslavije kao složene države i da političkim klasama daje šest mjeseci za pregovore o takvom preuređenju, a ako dogovor ne bude postignut, Slovenija će početi procese osamostaljivanja.

Hrvatska je već u augustu 1990. bila pogođena takozvanom „balvan revolucijom“, u kojoj su, uz potporu Miloševićeva režima u Beogradu, počeli procesi izdvajanja dijela teritorija Hrvatske, u većoj mjeri nastanjenoga srpskim stanovništvom, uslijedili su lokalni oružani sukobi, nakon kojih je takozvana JNA uspostavljala tampon zone i štitila područja s kojih su hrvatski Srbi potisnuli središnje vlasti. Zbog toga je u hrvatskom političkom tijelu prevladalo uvjerenje da i Hrvatska nema alternative državnoj samostalnosti.

Slični su se procesi tijekom 1992. godine odvijali i u Bosni i Hercegovini, a tada je i Makedonija, koja je zajedno s BiH pokušavala osigurati neku vrstu jugoslavenskoga srednjega ili trećeg puta, odustala od toga i odabrala samostalnost.

Crnogorski uspjeh

Crna Gora čekala je kraj Miloševićeva režima, dočekala nadu 5. oktobra 2000, a potom gubitak iluzija 12. marta 2003.

Nakon toga Crna Gora je priča o uspjehu, jer je ostvarila dobar dio onoga čemu se nadala u vrijeme dok je administraciju u Beogradu vodio Đinđić. Postala je članicom NATO saveza, lider je u pregovorima o članstvu u EU, s otvorenim svim pregovaračkim poglavljima, a zatvorenim jednim važnim (i dva o kojima se ne pregovara), onim o zajedničkoj europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, pa Crna Gora u međunarodnom smislu već funkcionira kao da je članica Europske unije i svoju politiku posve harmonizira s njenom.

Europska unija naoko je „maćehinski“ Crnoj Gori definirala prag za samostalnost. Zahtjev da izlaznost na referendumu bude barem 50 postotna posve je očekivani zahtjev, a onaj drugi, da se za samostalnost mora opredijeliti 55% izišlih na referendum, činio se pretjeranim.

Međutim, Hrvatska je, na primjer, sama sebi Ustavom zadala još stroži referendumski kriterij za proglašenje neovisnosti: zahtjev da za neovisnost glasa 50 % svih upisanih birača.

Neko se vrijeme činilo da se Srbija „pomirila“ s crnogorskom samostalnošću. I doista administracija predsjednika Borisa Tadića nije dovodila u pitanje referendumsku odluku Crne Gore, ali „duboka država“ sasvim sigurno jest.

"Duboka država"

Nakon raspada Jugoslavije važna institucija na koju se uvijek na neki način oslanjala „duboka država“ u Srbiji, Srpska pravoslavna crkva, našla se u neugodnom položaju. Srpska pravoslavna crkva kao autokefalna pravoslavna organizacija uspostavljena je tek 1920. godine, i to kao neka vrsta državne Crkve Kraljevine SHS, a dotad su funkcionirale četiri autonomne mitropolije: Karlovačka, Beogradska, Dabrobosanska i Cetinjska.

Raspad Jugoslavije trebao je, zapravo, rezultirati i disolucijom ovako definirane SPC, odnosno barem dovesti do promišljanja o novom identitetu te Crkve, prilagođenom novim društvenim okolnostima. Umjesto toga, SPC je odlučila ostati ono što je i bila do tada, a tako je funkcionirala dugo kroz povijest, kao zadnja institucija velikosrpskog pokreta i organizacija koja definira granice teritorijalnih pretenzija Srbije.

Zbog specifičnih okolnosti, zato što je SPC bila najprije identificirana s okupacijskim režimom na dijelu hrvatskog teritorija, što su njeni svećenici uglavnom napustili teritorij pod kontrolom hrvatskih vlasti, a nakon Oluje se i povukli s tog područja, SPC je nakon rata morala regulirati svoj odnos s hrvatskom državom, jer je to bio jedini način da se svećenici vrate i da uspostave nekakvu vjersku službu.

SPC u Hrvatskoj

Struktura SPC u Hrvatskoj je prilično komplicirana, a sačinjavaju je Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije: Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Slavonska, Osječko-poljska i Baranjska, Zahumsko-hercegovačka i Primorska, koja u svom sastavu ima grad Dubrovnik.

Članak 5. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica regulira da se Crkve koje su djelovale u Hrvatskoj na dan stupanja na snagu Zakona upisuju u Evidenciju, i to podnošenjem zahtjeva.

Odredba hrvatskog zakona o upisu u Evidenciju crkava i vjerskih zajednica gotovo je identična odredbi crnogorskog Zakona o vjerskim slobodama. U Hrvatskoj je SPC bila prinuđena poštovati ovu zakonsku odredbu, jer bez toga ne bi mogla djelovati

Doduše, u Hrvatskoj sve Crkve uživaju izrazito povoljan fiskalni status, a SPC je morala regulirati svoj odnos s državom i zbog toga što je polagala pravo na naturalnu restituciju goleme crkvene imovine ili nadoknadu za nju. Danas su Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije na području Hrvatske izrazito „dobrostojeće“, raspolažu golemim kapitalom i vrijednim nekretninama.

Svećenici, koji nisu hrvatski državljani, reguliraju svoje pravo boravka u Hrvatskoj - svećenici su prijavljeni Mirovinskom osiguranju, a u ostvarivanju njihovih prava država im redovito izlazi na ruku.

I više od očekivanoga, jer dok je još bio u „izbjeglištvu“ hrvatska je diplomacija zagrebačkom mitropolitu Jovanu Pavloviću uručila hrvatski pasoš, kao hrvatskom državljaninu, a trenutni je mitropolit Porfirije Perić u vrlo kratkom roku izvanredno naturaliziran i postao je hrvatski državljanin.

Jovan Pavlović podupirao je Miloševićev režim, ali je pred kraj života govorio o svom identitetu, koji je obilježen porijeklom iz Slavonije, i o tome kako mu je razdoblje života u Srbiji bilo teško. Porfirije Perić došao je u Zagreb kao funkcionar beogradskog režima, vodio je agenciju koja u Srbiji odlučuje o koncesiji elektroničkim medijima.

Jovan Čulibrk, pakrački episkop, bivši je vojni svećenik u zloglasnoj padobranskoj jedinici Niških specijalaca, a i nedavno se „proslavio“ nevjerojatnim izjavama o aktualnim procesima u Crnoj Gori.

Unatoč tome, javne vlasti u Hrvatskoj prave se da ne primjećuju stvarni karakter dijela crkvenog vodstva SPC, i prema toj se Crkvi odnose kao prema normalnoj vjerskoj organizaciji, zanemarujući i pitanje njenog identiteta i legitimiteta, i pitanje vrlo žalosne razine duhovnosti unutar te organizacije.

Za Hrvatsku je to dobra strategija, ne samo zbog utega što ga Hrvatska objektivno ima, zbog zločina kvislinške NDH prema Srbima u Hrvatskoj, i zbog nesretne epizode s Hrvatskom pravoslavnom Crkvom.

Crna Gora bez komoditeta

Međutim, u današnjim uvjetima, s jedne strane, SPC formalno priznaje hrvatsku državu, između ostaloga koristeći se privilegijama koje joj ona daje, a s druge strane, ideja o tome da se kartom manastira SPC iscrtaju i zapadne granice Velike Srbije danas je posve groteskna.

Crna Gora nema komoditeta hrvatske situacije. Prije svega: SPC sustavno ne priznaje Crnu Goru kao državu, a početak pregovora ljudi iz Mitropolije crnogorsko-primorske, o Zakonu o vjerskim slobodama, prvi je pokušaj sustavnog razgovora Crkve i države na čijem području Crkva djeluje, dakle, prvi znak priznavanja te države.

Za sve crkvene poteze - neplaćanje fiskalnih davanja državi Crnoj Gori, odbijanje registracije, neprijavljivanje boravka svećenika koji nisu crnogorski državljani… - Amfilohije Radović, kao ključni čovjek SPC u Crnoj Gori, imao je potporu „duboke države“ u Srbiji. Što više: on i sam spada u tu skrivenu skupinu operativaca i donosilaca odluka.

Sukob, koji se sada na najprimitivniji način vodi protiv administracije u Podgorici, nije, zato niti obračun s Milom Đukanovićem, niti sa sadašnjom političkom većinom. To je pokušaj udara na sam državni identitet Crne Gore. Mnogi koji sudjeluju u tim žalosnim litijama, koje svjedoče o manjku duhovnosti unutar SPC, možda to ne razumiju. I zato je dobro što danas Crna Gora, kao država, ima referendumski propitani legitimitet koji nije potvrđen pukom natpolovičnom većinom.