Iva Manojlović (Beograd)  [ DW ]

07. 07. 2025. 08:24

Srpska opozicija u tamnom vilajetu

Desetak dana od vidovdanskog protesta još traje nadmudrivanje građana i policije na ulicama Srbije, a situacija se ne smiruje. Na građansku neposlušnost policija odgovara privođenjima i batinama.

Broje se modrice, krivične i prekršajne prijave, a dok vlast uvjerava da policija ne prekoračuje svoja ovlašćenja, i dalje je nepoznat broj privedenih i uhapšenih građana.

Iako su se isprva ograđivali od svih političkih opcija, studenti u blokadi su nakon Vidovdana pozvali „sve istinske opozicione političke aktere da pristupe bojkotu rada Skupštine, bez predaje mandata“, ponovo poručujući da žele raspisivanje izbora.

Da li je ovo poziv na saradnju, šta donosi bojkot i pronalazi li opozicija novu strategiju borbe? Ili je više posmatrač uličnog obračuna režima sa pobunjenim narodom?

Bojkot, uz dijalog

Opozicione partije gotovo su jednoglasno prihvatile poziv studenata na bojkot rada Skupštine, time želeći da izvrše pritisak za raspisivanje parlamentarnih izbora.

A još „usaglašenije“ opozicija je pozvala studente na razgovor, ističući da će jedino dijalog izroditi rješenje trenutne krize.

Među prvima koji su podržali ovaj studentski zahtjev bili su poslanici Demokratske stranke (DS), koji su naveli da rad Narodne skupštine već bojkotuju, još od januara. Tada su se, kako ističu, odazvali pozivu studenata na generalni štrajk, a svojim prisustvom na skupštinskim sednicama ne žele da daju legitimitet parlamentu, „koji jedino služi da pokaže da postoji kakav-takav dijalog“.

„Posle sednice na kojoj je usvajan budžet Srbije i načina na koji je on izglasan, mi smo donijeli odluku da je besmisleno da budemo dio predstave koju režira Aleksandar Vučić. Pozvali smo i ostale stranke da napuste parlament, da barem ne može da se poziva pred Evropom i svijetom kako donosi zakone u nekoj demokratskoj proceduri“, za DW kaže Srđan Milivojević, narodni poslanik i predsjednik DS-a.

Uz određene zadrške, pozivu studenata odazvao se i Zeleno-levi front (ZLF). Poslanici ove stranke istakli su da će, „zbog toga što se ljudi na ulicama prebijaju i vrši represija“, bojkotovati narednu skupštinsku sednicu, ali da je za sve nakon toga potreban dogovor.

„Mi smo prihvatili poziv da se ne ide na sljedeću sednicu, ali stvarno mislim da je neprimjereno da se komunicira jednosmerno, na način koji je do sada bio. Zato pozivam da se započne dijalog, odnosno koordinacija djelovanja“, za DW ističe Radomir Lazović, poslanik ZLF-a.

Bojkot kao „doprinos stanju vanrednosti“

Na odluku opozicije da se odazove bojkotu rada Narodne skupštine blagonaklono gleda i Bojan Pajtić, profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu i bivši vojvođanski premijer.

Bojkot tumači kao „legitimno, taktičko, političko sredstvo“, koje ocjenjuje kao adekvatan način borbe u trenutnoj društveno-političkoj situaciji.

„Ukoliko bude u nekom trenutku strateška procjena da je potrebno da se zbog neke tačke opozicija vrati u Skupštinu, izvede neki politički performans, diskutuje, opstruiše rad – to je u svakom trenutku moguće. Niko nije podnio ostavku, vratio mandat, povukao se, što je svojevrstan doprinos stanju vanrednosti u srpskom društvu“, ocenjuje Pajtić.

Na pitanje da li je to učinkovit način borbe i da li je na vidiku neki oblik saradnje opozicije i studenata, Pajtić ističe da nije pesimista po tom pitanju, ali da će do toga doći tek kada se budu stvorili uslovi.

„U ovom trenutku je ovaj način borbe učinkovit ako su poslanici, a vidimo da jesu, na ulicama sa građanima. Na taj način demonstriraju podršku onima koji su ih birali“, kaže on.

„Kada se izborimo za izbore, pitanje liste i toga ko na koji način izlazi zavisiće od javnog mnjenja, i vjerujem da će svima biti u interesu da se ovom nakaradnom režimu vide leđa“, kaže profesor za DW.

Skupština prilika da se čuje glas opozicije?

Pojedine opozicione opcije, poput stranke „Mi snaga naroda“, bojkot rada Skupštine ne vide kao adekvatan mehanizam.

Takvog stava je u početku bila i stranka Novo lice Srbije (NLS), gdje su smatrali da je neophodno koristiti „sva sredstva borbe kojima raspolažemo – parlamentarna i vanparlamentarna“.

U izjavi za DW Miloš Parandilović, predsjednik ove stranke, potvrdio je da je ta odluka ipak preinačena i da, „u trenutku kada građani bivaju hapšeni i prebijani po ulicama“, NLS neće učestvovati u radu Skupštine.

„U svakom slučaju ne smatramo da je trajni izlazak iz parlamenta herojski čin, jer su sjednice Narodne skupštine jedina prilika da se čuje glas opozicije na nacionalnim frekvencijama u uslovima potpunog medijskog mraka. Smatram da ne bi trebalo da napustimo nijednu korisnu platformu za komuniciranje sa građanima i raskrinkavanje naprednjačkih prljavih poslova“, istakao je Parandilović.

Šta dalje?

A oko načina na koji sa studentima treba sarađivati nije saglasna ni opozicija. Jedino postoji saglasnost oko neophodnosti komunikacije i otvorenog dijaloga.

„Imamo tri razloga zbog kojih je razgovor nužan. Prvi, svi smo napadnuti Vučićevom represijom, drugi je to što moramo da vidimo koji je najbolji način da se izborimo da uopšte dođe do izbora, a treći – šta je najefikasniji način da se ovaj kriminalni režim pobijedi, kada do izbora dođe. Nemam ništa protiv da se djeluje na bilo koji način na koji se dogovorimo, ali je potrebno da otvorimo komunikaciju“, smatra Radomir Lazović iz ZLF-a.

Iz DS-a pak poručuju da su otvoreni za svaki vid saradnje i podrške studentima, ali da je studentski pokret „trenutno najveća politička snaga i najvažniji akter“, te da „nema potrebe da političke stranke tom pokretu nanesu štetu pokušajima da mu daju politički okvir i dimenziju“.

„Svaki pokušaj da političke stranke uđu u taj pokret smanjuje njegovu širinu, jer postoji jak animozitet dela građana prema određenim strankama. Smatramo da u tom frontu, ako je dovoljno širok i sveobuhvatan, ima mjesta za sve. Zato političke stranke ne treba da se nameću i staju na tu listu“, ističe Srđan Milivojević.

Da li je Vidovdan zaista bio prekretnica u osmomjesečnom talasu studentsko-građanskog protesta, vjerovatno će se znati tek za koji mjesec. Za sada je jedino izvesno da „zeleno svijetlo“ koje su studenti dali građanima i dalje treperi. A da je opozicija i dalje u tamnom vilajetu.