Samir Huseinović (Sarajevo)  [ DW ]

07. 07. 2025. 09:41

Srebrenica: Hiljadu godina robije i oni koji su se izvukli

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, pravosudni bilans međunarodnih i domaćih sudova obuhvata istorijske presude i propuste, sudski utvrđene činjenice i političke opstrukcije, istinu i nekažnjivost.

Dok međunarodni sudovi jesu utvrdili odgovornost najviših vojnih i političkih rukovodilaca „bosanskih Srba“ – kako ih je nazvao Haški tribunal – pravosuđa u Bosni i Hercegovini i Srbiji još uvijek nisu dala adekvatan odgovor na razmjere zločina iz jula 1995. godine.

U Srebrenici je počinjen najteži ratni zločin – genocid. Sudskim presudama ustanovljeno je da su pojedinci i jedinice bivše Vojske (VRS) i Ministarstva unutrašnjih Republike Srpske i paravojne formacije iz RS i Srbije (Škorpioni) planski počinile zločin usmjeren na uništavanje, u cjelosti ili djelimično, nacionalne, etničke, vjerske grupe – Bošnjaka, ubijanjem, protjerivanjem i drugim nehumanim metodama.

Namjera je bila, kako se to ističe haškim dokumentima, da se srebrenička enklava „etnički očisti“. Ona je u vrijeme genocida kao „sigurna zona“ bila pod direktnom zaštitom mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.

Genocid pravno utvrđen

Tribunal je izrekao presude koje su definisale pravnu istinu o genocidu u Srebrenici. Prva među njima bila je presuda Radislavu Krstiću, komandantu Drinskog korpusa VRS, koji je 2001. godine postao prva osoba u Hagu osuđena za genocid.

Sud je tada naveo da je Krstić „morao znati“ za masovna ubistva muškaraca i dječaka te da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. U žalbenom postupku iz 2004. kazna mu je smanjena sa 46 na 35 godina zatvora, ali je potvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid.

Zdravko Tolimir, bivši pomoćnik komandanta Glavnog štaba VRS, osuđen je 2012. na doživotnu kaznu zatvora kao jedan od ključnih organizatora likvidacija u Srebrenici i drugoj bošnjačkoj enklavi u istočnoj Bosni – Žepi.

Vidoje Blagojević, bivši komandant Bratunačke brigade VRS, prvobitno je osuđen za saučesništvo u genocidu, ali je kasnije ta kvalifikacija ukinuta, a kazna mu smanjena na 15 godina.

Vrhunac pred Haškim tribunalom bile su presude najvišim političkim i vojnim čelnicima RS-a Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Karadžić je 2016. osuđen na doživotni zatvor, a Mladiću je ta kazna potvrđena 2021. godine. U oba slučaja Sud je jasno konstatovao da je u Srebrenici počinjen genocid, te da su optuženi bili njegove ključne političke i vojne „arhitekte“.

Ukupno je Haški tribunal, zajedno s nasljednim Mehanizmom za međunarodne krivične sudove, izrekao više od 700 godina zatvora za zločine u Srebrenici, uz najmanje sedam presuda koje sadrže formalnu kvalifikaciju genocida.

Presude domaćih sudova

Sud Bosne i Hercegovine donio je najveći broj presuda. Prema podacima koje za DW navodi direktor Balkanske istraživačke mreže (BIRN) za BiH Denis Džidić, 28 osoba je osuđeno na ukupno 464 godine zatvora, a 14 njih je proglašeno krivima za genocid.

Najpoznatiji slučaj je onaj protiv sedmorice pripadnika VRS zbog masakra u skladištu zadruge u Kravici, gdje je ubijeno više od hiljadu zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka. Suđenje je završeno 2008. godine, a izrečene su pojedinačne kazne do 40 godina zatvora.

Memorijalni centar Srebrenica navodi da su Haški tribunal i sudovi u regionu osudili „preko 50 pojedinaca za individualnu i komandnu odgovornost za planiranje i učešće u genocidu“.

„Političke i vojne vlasti RS-a su učestvovale u planiranju zločina genocida, izvršenju, obezbjeđivanju logističke podrške u realizaciji planiranog, a zatim i u prikrivanju zločina kroz prekopavanje i prikrivanje masovnih grobnica“, navodi se.

Vrijeme čini svoje. Sve je manje svjedoka, a nižerangiranim osumnjičenima se gubi „svaki trag“. Denis Džidić upozorava da je BiH sada u završnoj fazi procesuiranja:

„Trenutno imamo svega pet suđenja – dva su počela prošle godine, dva ove, a jedno je nastavljeno nakon četvorogodišnje pauze. To pokazuje u kojoj smo fazi – finalnoj. Sve je manji broj novih predmeta i optužnica, zbog bioloških razloga, odlaska svjedoka i optuženih, ali i loše regionalne saradnje.“

Srbija: Procesi bez genocidne kvalifikacije

Iako su u Beogradu vođeni određeni procesi zbog ratnih zločina u Srebrenici, do danas nijedna presuda nije donijela kvalifikaciju genocida. Procesi se odnose na pojedinačne slučajeve i saučesništvo, ali bez direktne odgovornosti za genocid.

Džidić ističe da su mnogi optuženi „pobjegli u Srbiju, gdje im je pružena amnestija i gdje se slobodno kreću“. Ovakav odnos, dodaje on, govori o „lošoj regionalnoj saradnji“ i nedostatku političke volje.

U presudi iz 2007. godine, Međunarodni sud pravde utvrdio je da Srbija nije počinila genocid, niti je bila saučesnik, ali je prekršila obavezu sprječavanja genocida u Srebrenici. Takođe, nije izvršila obavezu da kazni počinioce.

Ratni zločinac Ratko Mladić je do 2001. godine bio na platnom spisku tadašnje Vojske Jugoslavije.

„Odgovarali su brojni pripadnici najvišeg rukovodstva RS-a i to je vrlo značajno“, kaže Džidić, ali istovremeno podsjeća da „broj ljudi koji je dospio do optuženičke klupe ostaje veoma mali“.

Tome su doprinijeli, po njegovim riječima, loš menadžment u Tužilaštvu BiH, političke opstrukcije, neznanje tužilaca i nepostojanje političke volje.

U međuvremenu, zahtjevi za uslovni otpust – poput onog koji je uputio Krstić – ostaju moralno i pravno osjetljivo pitanje. Odbijanje takvih zahtjeva ukazuje da su međunarodne instance i dalje svjesne težine zločina.

Šta još nije završeno?

Pred sudovima je još posla. Pitanje reparacija i naknade žrtvama ostaje otvoreno. Brojne porodice još uvijek traže informacije o sudbini nestalih, a odgovornost nižih činovnika i učesnika u zločinima nije u potpunosti istražena.

U procesima koji traju, malo je vjerovatno da će biti donijete presude s obzirom na poodmaklo vrijeme i trajanje sudskih postupaka.

„Vrijeme je da se BiH okrene ostalim mehanizmima tranzicione pravde – memorijalizaciji, reparacijama, kako bi izgradila dugotrajno pamćenje i korišćenje sudski utvrđenog materijala“, poručuje Džidić.

U tom smislu, posebno ističe djelovanje Memorijalnog centra Srebrenica, koji radi po najmodernijim standardima usmene istorije, bilježenja činjenica i edukacije.

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, međunarodna pravda je uspjela da ispiše važne stranice istine. Međutim, Džidić napominje da domaće pravosuđe – posebno u Srbiji – još nije dostiglo taj nivo odgovornosti.

Tri decenije posle, istina o genocidu u Srebrenici više nije pravna, nego politička prepreka koja se, ponajviše, ogleda u ignorisanju sudskih presuda i negiranju genocida.