Kristof Štrak  [ DW ]

06. 04. 2025. 08:11

Buhenvald: Sjećanje na patnju u bastionu AfD

Zgrada štrči u predjelu. Šumovito brdo Etersberg, nedaleko od kulturne metropole Vajmara u Tiringiji vidi se izdaleka. Naizgled idilični krajolik.

Utisak vara, to je mjesto užasa. Brdo je visoko 480 metara a na zaravnjenom vrhu se nekada nalazio najveći nacistički koncentracioni logor na njemačkom tlu.

Od 1937. do 1945. nacisti su tu zatvarali političke protivnike, komuniste, homoseksualce, strane zarobljenike, Jevreje, Rome i Sintije, Jehovine svedoke, predstavnike crkve koji su pali u nemilost.

Buhenvald je bio pakao, jedno u nizu takvih mjesta u nacističkoj mašineriji progona i ubijanja. Kroz logor je prošlo 280.000 ljudi. Sistem logora je obuhvatao glavni logor na brdu Etersberg ali i pedeset manjih spoljnih logora, gdje su zatvorenici uglavnom ropski radili u pogonima vojne industrije.

Do aprila 1945. u logoru je umrlo 56.000 ljudi, uglavnom Jevreja. Pred kraj rata, 11. aprila 1945. američki tenkovi su stigli nadomak logora. Grupa logoraša je podigla ustanak u logoru, sprečavajući nacističke čuvare da pobjegnu.

Tiringija je posle rata pripala sovjetskoj okupacionoj zoni. Sovjeti su zemljište Buhenvalda iskoristili za „specijalni logor“ u kojem su bili zatvoreni uglavnom lokalni nacistički funkcioneri, policajci i vlasnici pogona koji su koristili prinudne radnike. Do 1950. je u tom logoru umrlo još 7.000 ljudi.

„Ljude su tretirali kao životinje“

Osamdeset godina od oslobođenja nacističkog logora malo je živih svjedoka. Njihova, bolna sjećanja su važna. Istovremeno, digitalno čuvanje tih sjećanja je sve važnije.

„Sada je valjda samo još 15 preživjelih koji dolaze u goste – maksimalno 15“, kaže istoričar Jens-Kristijan Vagner za DW. On je direktor Fondacije memorijalnog centra Buhenvald.

Sjeća se da je 2005. na šezdesetu godišnjicu došlo 500 bivših logoraša, a 2015, na sedamdesetu godišnjicu, bilo ih je jedva 80. Svi su bili u poodmakloj starosnoj dobi.

Tada je među gostima bio i devedesetdvogodišnji bivši pilot Ed Karter-Edvards. Upravljao je kanadskim vojnim avionom i ljeta 1944. bio oboren kod Pariza. Zarobljen je i proveo je tri i po mjeseca u Buhenvaldu.

„Tretirali su ljude kao životinje“, sjećao se on, spominjući sa uzdahom imena drugova koji nisu preživjeli logor. Umro je 2017.

„Svi imaju odgovornost“

„Svi mi imamo odgovornost za sjećanje, svaki građanin“, kaže Vagner. Dodaje da je važno da se pokaže stav i da se suprotstavi rasizmu, desnom ekstremizmu i antisemitizmu.

Vagner smatra da je u aktuelnoj politici učinjena velika greška da su „demokratske partije oponašale govor Alternative za Njemačku“, pa su takvom diskusijom normalizovani narativi ekstremnih desničarskih partija.

Oblast u Tiringiji oko Buhenvalda smatra se snažnim uporištem Alternative za Njemačku. Partija je na parlamentarnim izborima februara 2025. u Njemačkoj osvojila 20,8 odsto glasova, a u Tiringiji čak 38,6 odsto. Više nego u drugim njemačkim pokrajinama.

U pokrajinskom parlamentu Alternativa za Njemačku ima još od septembarskih izbora 32 od 88 poslanika. Na čelu poslaničkog kluba je Bjern Heke kojeg Služba ustavne zaštite označava kao desnog ekstremistu.

Trenutno u svijetu jačaju ekstremno desničarske snage. Vagner kaže: „Mi u Tiringiji smo u centru oluje.“Ovaj istoričar smatra da je situacija ekstremno zabrinjavajuća. „Dugo smo vjerovali, da su ljudi naučili svoju lekciju iz vremena nacizma“, kaže, ali mu se čini da bi ta lekcija mogla da izblijedi.

Kaže da se u miljeu Alternative za Njemačku nacistički zločini umanjuju, ili se čak zauzimaju pozicije veličanja nacizma. Vagner tvrdi da se smanjuje svijest o tome koliko je za demokratske strukture važno suočavanje sa nacističkom diktaturom.

Uništavanje imovine i prijetnje

Na Etersbergu, izvan glavnog memorijalnog centra, više puta je došlo do oštećenja imovine. Prošle godine su Vagneru upućene prijetnje. On kaže da su sada koleginice i kolege koji rade u memorijalnom centru ponekad zabrinuti za svoju bezbjednost.

„Ne bi trebalo da dozvolimo da nas zastraše, ali moramo da budemo oprezni“, kaže on. To je Njemačka 2025.

Memorijalni kompleks Buhenvald obuhvata krematorijum, zborno mjesto logoraša, dečje krilo i Higijenski institut Vafen SS-a.

Kapija logora je označena ciničnom izrekom JEDEM DAS SEINE (Svakom svoje) često je prikazivana u medijima. Iznad nje je mali toranj sa satom koji je zaustavljen u 15:15 – 11. Aprila 1945. je u to vrijeme preživjelima došla sloboda.

Na pitanje kojem bi djelu memorijalnog kompleksa dao posebno značenje, Jens-Kristijan Vagner posle kraćeg razmišljanja kaže: „Mali logor.“

To je bila neka vrsta logora u logoru – glavno mjesto umiranja. Na početku su u njemu zatvarani ljudi određeni za prinudni rad.

„Od februara 1945. je to bilo mjesto muka i umiranja za one logoraše koji su prije oslobođenja Aušvica prebačeni u Buhenvald“, podsjeća. Za manje od sto dana tu je umrlo 6.000 ljudi.

Posle 1945. barake su uklonjene. Vagner kaže da je „Mali logor“ u vrijeme DDR-a zarastao u travu i nije imao neku komemorativnu ulogu. Sada su očišćeni temelji na proplanku. „To ostaje mjesto patnje i tuge.“