Igor Lasić  [ DW ]

12. 03. 2025. 07:52

Mini-nuklearke u Hrvatskoj?

Jedno od potencijalnih rješenja energetskog deficita u Hrvatskoj, sudeći prema nedavnim izjavama ministra privrede Ante Šušnjara, mogle bi da budu mini-nuklearke. Preciznije, riječ je o relativno malim, modularnim reaktorima koji su načelno jednostavniji za gradnju i upravljanje, kao i za integraciju u sistem elektrodistribucije od onih klasičnih, znatno većih.

Međutim, sve do napada Rusije na Ukrajinu prije tri godine u Evropi je rješenje bilo nalaženo u planu brzog razvoja korišćenja obnovljivih izvora, ekološki svakako superiornih u odnosu na sve druge opcije. Štaviše, nuklearna energija do tada je već u velikoj mjeri bila „precrtana“ kao rizična, pogotovo nakon nesreće u elektrani Fukušima u Japanu prije 14 godina.

„Zanimljivo je da se plasiraju rješenja potpuno druge prirode u trenutku kad imamo jeftine tehnologije poput solarnih fotonaponskih sistema i vjetroelektrana koje uvijek iskorišćavaju lokalne izvore energije, mogu brzo da se izgrade i instaliraju, a i modularne su i omogućavaju demokratizaciju energetskog sektora gdje svako može da postane proizvođač sopstvene energije“, kaže za DW Goran Krajačić, stručnjak za energetiku sa Fakulteta za mašinogradnju i brodogradnju u Zagrebu. On tako ističe da su i mini-nuklearke, a ne samo veliki reaktori, prema navedenim kriterijima sasvim „druga priča“, osim što radioaktivni otpad mora da se skladišti hiljadama godina.

Izbor je političke prirode

„Evropska unija nema sopstvene rudnike uranijuma“, dodaje Krajačić, „pa svako zagovaranje nuklearne tehnologije znači zavisnost od drugih i smanjenje energetske bezbjednosti i suverenosti, jer ste podložni raznim ucjenama.“

Pritom, izuzev laboratorijskih i testnih, kao i onih u specijalnim sistemima kao što su nosači aviona ili podmornice, u suštini još nema malih nuklearnih elektrana. Naime, one su na različitim nivoima tehnološke spremnosti, pa naš sagovornik zaključuje da mu motivi za zagovaranje te tehnologije danas nisu potpuno jasni. Zbog čega se, dakle, ponovo forsira upotreba nuklearne energije u Evropi, ako nije posrijedi nečiji direktan profitni interes?

„Možda se ne želi da se potražnja za električnom energijom riješi postojećim tehnologijama, pa se guraju rješenja koja će biti spremna tek za deset ili 15 godina. Možda se ne želi da se demokratizuje energetski sektor i da se građanima da veća mogućnost u podjeli energije. Možda se želi da se nastavi sa sadašnjim poslovnim modelom uvoza skupe energije i fosilnih energenata. Ne znam, ali Hrvatska je odavno sve svoje potrebe za električnom energijom mogla da zadovolji iz obnovljivih izvora i da bude prva u EU po tom pitanju. Zašto nije, to je samo pitanje političke prirode“, mišljenja je taj stručnjak iz Zagreba.

Prema njegovim riječima, istraživanje i razvoj malih reaktora sigurno su zanimljivi zemljama koje posjeduju nuklearno oružje. „Tako bi i firme koje učestvuju u razvoju te tehnologije trebalo da traže poslovne prilike u njima, a ne da zagovaraju da se reaktori grade na lokacijama koje imaju dovoljno sopstvenih izvora obnovljive energije kao što je to u Hrvatskoj i susjednim zemljama“, kaže za DW Goran Krajačić.

S druge strane, jedan drugi zagrebački energetski stručnjak, Davor Grgić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, skloniji je rješenju s malim modularnim reaktorima, a u kombinaciji s drugim izvorima. On prije svega ističe projektnu praktičnost malih reaktora, lakše finansiranje njihove gradnje, pogonsku fleksibilnost.

Kombinacija kao moguće rješenje

Prema njegovom mišljenju, to je ujedno i razlog njihove popularnosti u Evropi i svijetu u novije doba, dok na pitanje zašto nuklearna energija a ne obnovljivi izvori, on kaže da bi trebalo raditi i jedno i drugo:

„Obnovljivi izvori mogu brzo da se izgrade i investicija je manja. Imaju problem s varijabilnošću i nepredvidljivošću proizvodnje. Za početak, potrebna vam je triput veća instalirana snaga u vjetru i suncu da bi imali godišnju proizvodnju kao u nuklearnoj elektrani. Treba reći i da je životni vijek nuklearne elektrane tipično tri puta duži od onog vjetroagregata ili fotonaponskog panela. S povećanjem udjela obnovljivih izvora i oslonac isključivo na njih postaće problem, odnosno zauzeće prostor i investicije u skladištenje električne energije.“

Grgić je mišljenja da je bezbjednost snabdijevanja energijom veća ako se nuklearni i obnovljivi izvori kombinuju u održivi i pouzdani energetski miks. „Mislim da je to moguće, u slučaju Hrvatske, uz nuklearnu snagu koja odgovara sadašnjem hrvatskom udjelu u Nuklearnoj elektrani Krško, pa do ukupne snage tog objekta. Na nivou modularnih reaktora to bi značilo dva do tri modula na ne više od dvije ili tri lokacije u Hrvatskoj. Za početak bi oslonac trebalo da bude na provjerenoj tzv. lakovodnoj tehnologiji i mislim da bi takvo rješenje trebalo da bude raspoloživo unutar deset godina“, kaže Davor Grgić za DW, uz opasku da bi takva kombinacija velike i malih nuklearnih elektrana garantovala bolju cijenu struje građanima i industriji.

Problemi sa odlaganjem radioaktivnog otpada

To se posebno odnosi na veće gradske centre i industriju kojoj su potrebne veće koncentracije energije, odnosno veća snaga i veća potrošnja energije na godišnjem nivou. Podsjećamo, nuklearna elektrana Krško nalazi se u Sloveniji, tik uz granicu s Hrvatskom i u blizini Zagreba, a u posjedu je tih dviju zemalja koje odatle dobijenu energiju dijele po pola. Takođe, obavezu skladištenja otpada snose u istom odnosu, ali Hrvatska je taj dio posla u stvari tek počela da reguliše. Slovenija u posljednje vreme definiše mogućnost proširenja nuklearne elektrane Krško, sa dogradnjom novog reaktorskog bloka. Hrvatska se još nije odlučila, mada upada u oko da je njena vlast naišla na žestoku kritiku javnosti čak i u raspravama o lokaciji odlagališta postojećeg otpada iz Krškog.

„Nisam siguran da je u redu porediti pasivni, ekološki neutralan objekat poput skladišta nisko i srednjeradioaktivnog otpada, s nuklearnom elektranom koja je aktivni objekat“, odgovara Grgić na naše poređenje, napominjući da obnovljive tehnologije samo na prvi pogled nemaju problem sličan tome.

On nam prenosi i novosti iz tehnologija skladištenja: „Nedavni pomaci na planu dugoročnog odlaganja u geološki stabilnim formacijama u Finskoj i Švedskoj, eventualno u kombinaciji sa reprocesiranjem goriva i transmutacijom dugoživućih izotopa, pokazuju da taj problem ima jasno i održivo tehničko rješenje."

Ipak, ne mora se biti vidoviti pa da se ne može pouzdano prognozirati da će sva ta pitanja u Hrvatskoj još dugo da izazivaju prilične podjele javnosti.