dw.com  [ DW ]

15. 02. 2025. 02:14

Potpredsjednik SAD u Minhenu: „Ne treba da se plašimo svog naroda"

„Okupljamo se na ovoj konferenciji, naravno, da bismo razgovarali o bezbjednosti, a obično pod tim mislimo na prijetnje našoj spoljašnjoj bezbjednosti. Vidim da je ovdje danas prisutno mnogo vrhunskih vojnih lidera. Međutim, dok je Trampova administracija veoma zabrinuta za evropsku bezbjednost i vjeruje da možemo doći do razumnog rješenja između Rusije i Ukrajine, takođe smatramo da je važno da Evropa u narednim godinama preuzme veću odgovornost za sopstvenu odbranu.

Ipak, prijetnja o kojoj najviše brinem kada je riječ o Evropi nije Rusija, nije Kina, niti bilo koji drugi spoljašnji akter.

Ono što me brine jeste - prijetnja iznutra - povlačenje Evrope od nekih od svojih najosnovnijih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa SAD.

Izjave, šokantne za američke uši

Zapanjilo me je kada je jedan bivši evropski komesar nedavno gostovao na televiziji i djelovao zadovoljno činjenicom da je rumunska vlada upravo poništila cijele predsjedničke izbore. On je upozorio da bi se, ako stvari ne budu tekle po planu, isto moglo dogoditi i u Njemačkoj. Ovakve olake izjave šokantne su za američke uši.

Godinama nam govore da sve što finansiramo i podržavamo činimo u ime naših zajedničkih demokratskih vrijednosti – sve, od naše politike prema Ukrajini do digitalne cenzure, predstavlja se kao odbrana demokratije.

Ali kada vidimo kako evropski sudovi poništavaju izbore i visoki zvaničnici prijete da će poništiti druge, trebalo bi da se zapitamo da li se zaista pridržavamo dovoljno visokih standarda. I kažem „mi" jer duboko vjerujem da smo na istoj strani.

Moramo učiniti više od pukog govora o demokratskim vrijednostima – moramo ih živjeti. Još u sjećanju mnogih u ovoj sali, Hladni rat je suprotstavio branioce demokratije mnogo tiranskijim snagama na ovom kontinentu. Razmislite, koja je strana u toj borbi cenzurisala disidente, zatvarala crkve i poništavala izbore?

Da li su oni bili „dobri momci"? Svakako ne! I hvala Bogu što su izgubili Hladni rat. Izgubili su jer nisu ni cijenili ni poštovali nevjerovatne blagodati slobode – slobodu da iznenadite, da pogrešite, da izumite, da stvorite.

Ispostavilo se da ne možete narediti inovativnost ili kreativnost, baš kao što ne možete natjerati ljude šta da misle, šta da osjećaju ili u šta da vjeruju. Vjerujemo da su te stvari svakako povezane, a nažalost, kada danas pogledam Evropu, ponekad nije sasvim jasno šta se dogodilo nekima od pobjednika Hladnog rata.

Gledam Brisel, Njemačku, Švedsku, Ujedinjeno kraljevstvo…

Gledam ka Briselu, gdje su komesari EU upozorili građane da namjeravaju da ugase društvene mreže u vrijeme građanskih nemira, čim primijete sadržaj koji su procenili kao „govor mržnje". Ili ka ovoj zemlji, gdje je policija izvršila racije nad građanima osumnjičenim za objavljivanje antifeminističkih komentara na internetu, u sklopu „borbe protiv mizoginije" tokom posebnog „dana akcije".

Gledam ka Švedskoj, gdje je prije dvije nedjelje vlada osudila hrišćanskog aktivistu zbog učešća u spaljivanju Kurana, što je rezultiralo ubistvom njegovog prijatelja. Sudija u tom slučaju hladno je primijetio da švedski zakoni navodno štite slobodu izražavanja, ali ne garantuju—i citiram—„pravo da govorite ili radite bilo šta bez rizika da uvredite grupu koja drži određeno uvjerenje.

A možda najviše zabrinjavajuće, gledam ka našim dragim prijateljima u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje povlačenje od prava na slobodu savjesti dovodi osnovne slobode vjerskih Britanaca u direktnu opasnost. Prije nešto više od dvije godine, britanska vlada optužila je Adama Smita-Konora, 51-godišnjeg fizioterapeuta i vojnog veterana, za užasan zločin stajanja na udaljenosti od 50 metara od jedne klinike za abortus i tihe molitve u trajanju od tri minuta—nije ometao nikoga, nije komunicirao ni s kim, samo je molio u sebi. Kada ga je britanska policija primijetila i zahtijevala da kaže za šta se moli, Adam je jednostavno odgovorio da se moli za nerođenog sina kojeg su on i njegova bivša devojka abortirali prije mnogo godina. Policajci nisu pokazali saosjećanje. Adam je proglašen krivim za kršenje novog zakona o „zaštitnim zonama", koji kriminalizuje tihu molitvu i druge radnje koje bi mogle uticati na nečiju odluku u krugu od 200 metara od ustanove za abortus. Osuđen je da plati hiljade funti za sudske troškove tužilaštvu.

Volio bih da mogu da kažem da je ovo bio samo izolovan slučaj—jedan besmisleni primjer loše sročenog zakona primijenjenog protiv pojedinca.

Ali nije. Prošlog oktobra, prije nekoliko mjeseci, škotska vlada počela je da šalje pisma građanima čije se kuće nalaze unutar takozvanih „zona bezbjednog pristupa", upozoravajući ih da čak i privatna molitva u njihovom domu može predstavljati kršenje zakona. Naravno, vlasti su ujedno pozvale građane da prijave svakog komšiju za kojeg sumnjaju da je počinio „zločin mišljenja".

Ponekad su najglasniji zagovornici cenzure bili iz SAD

Plašim se da sloboda govora nestaje u Britaniji i širom Evrope. I u interesu dobre volje, prijatelji moji – ali i u interesu istine – priznajem da ponekad najglasniji zagovornici cenzure nisu dolazili iz same Evrope, već iz moje sopstvene zemlje, gdje je prethodna administracija prijetila i vršila pritisak na kompanije društvenih mreža da cenzurišu takozvane dezinformacije.

Dezinformacije poput, na primjer, tvrdnje da je koronavirus vjerovatno procureo iz laboratorije u Kini. Naša sopstvena vlada podsticala je privatne kompanije da ućutkaju ljude koji su se usudili da izgovore ono što se na kraju pokazalo kao očigledna istina.

Zato danas ne dolazim samo sa zapažanjem, već i sa ponudom. I baš kao što je Bajdenova administracija očajnički željela da ućutka ljude zbog njihovih stavova, Trampova administracija će učiniti upravo suprotno.

U Vašingtonu je novi šerif

U Vašingtonu je sada novi šerif. Pod vođstvom Donalda Trampa, možda se nećemo slagati sa vašim mišljenjima, ali ćemo se boriti da odbranimo vaše pravo da ih iznesete u javnoj sferi – bilo da se slažemo ili ne.

Sada smo, naravno, došli do tačke u kojoj je situacija postala toliko loša da je ovog decembra Rumunija jednostavno poništila rezultate predsjedničkih izbora, i to na osnovu tankih sumnji jedne obavještajne agencije i ogromnog pritiska svojih evropskih suseda. Koliko razumijem, argument je bio da su ruske dezinformacije uticale rumunske izbore. Ali zamolio bih svoje evropske prijatelje da sagledaju širu sliku. Možete smatrati da je pogrešno to što Rusija kupuje oglase na društvenim mrežama kako bi uticala na vaše izbore – i mi to svakako smatramo. Možete čak i da je osudite na svjetskoj sceni. Ali ako vaša demokratija može biti uništena sa nekoliko stotina hiljada dolara digitalnog oglašavanja iz strane zemlje, onda ona i nije bila baš snažna od samog početka.

Evropske demokratije nisu tako krhke kao što se mnogi plaše

Dobra vijest je da mislim da su vaše demokratije znatno manje krhke nego što se mnogi, očigledno, plaše. I zaista vjerujem da će im omogućavanje građanima da slobodno izraze svoje mišljenje učiniti samo još jačima.

Što nas, naravno, vraća u Minhen, gdje su organizatori upravo ove konferencije zabranili učešće poslanicima koji predstavljaju populističke stranke i na ljevici i na desnici. Opet, ne moramo da se slažemo sa svime što neko kaže – ili sa bilo čim. Ali kada politički lideri predstavljaju značajan dio biračkog tijela, na nama je da makar vodimo dijalog s njima.

Mnogima od nas s druge strane Atlantika sve više izgleda kao da se stari, ukorijenjeni interesi kriju iza ružnih sovjetskih izraza poput „dezinformacija" - jednostavno zato što im se ne dopada pomisao da bi neko s drugačijim stavovima mogao da izrazi suprotno mišljenje, ili, ne daj Bože, da glasa drugačije – ili, još gore, da pobijedi na izborima.

Ovo je konferencija o bezbjednosti i siguran sam da ste svi došli pripremljeni da razgovarate o tome kako tačno planirate da povećate izdvajanja za odbranu u narednim godinama, u skladu sa nekim novim ciljem. I to je odlično. Jer je predsjednik Tramp više nego jasno stavio do znanja da vjeruje kako naši evropski prijatelji moraju igrati veću ulogu u budućnosti ovog kontinenta. Često čujete izraz „podjela tereta", ali mi smatramo da je to ključni dio zajedničkog saveza – da Evropljani preuzmu veći dio odgovornosti dok se Amerika fokusira na djelove svijeta koji su u velikoj opasnosti.

Šta je tačno ono što branite?

Ali dozvolite mi da vas nešto pitam: kako uopšte možete početi da razmišljate o budžetskim pitanjima ako ne znamo šta je to što u prvom redu branimo?

Tokom razgovora – a imao sam zaista mnogo odličnih razgovora sa mnogima od vas ovdje – čuo sam dosta o tome od čega treba da se branite, i to je, naravno, važno. Ali ono što mi se činilo manje jasnim – a siguran sam da isto misli i mnogo građana Evrope, jeste: Šta je tačno ono što branite?

Koja je pozitivna vizija koja pokreće ovaj zajednički bezbjednosni sporazum za koji svi smatramo da je toliko važan?

Duboko vjerujem da ne može biti bezbjednosti ako se plašite glasova, mišljenja i savjesti sopstvenog naroda. Evropa se suočava sa mnogim izazovima, ali kriza s kojom se ovaj kontinent trenutno suočava – kriza za koju vjerujem da je zajednička svima nama – jeste ona koju smo sami stvorili.

Ako bježite od svojih birača, Amerika ne može učiniti ništa za vas. A isto tako, ni vi ne možete učiniti ništa za američki narod koji je izabrao mene i predsjednika Trampa.

Demokratski mandat građana

Potrebni su vam demokratski mandati da biste postigli bilo šta od vrijednosti u godinama koje dolaze. Zar nismo ništa naučili iz toga da tanki mandati donose nestabilne rezultate? Ali postoji toliko toga vrijednog što se može postići uz demokratski mandat koji će, vjerujem, proizaći iz veće pažnje prema glasovima vaših građana.

Ako želite da uživate u konkurentnim ekonomijama, pristupačnoj energiji i sigurnim lancima snabdijevanja, potrebni su vam mandati za vladanje, jer su neophodne teške odluke da bi se sve to obezbijedilo. A to, naravno, vrlo dobro znamo u Americi.

Demokratski mandat ne možete osvojiti cenzurišući svoje protivnike ili ih zatvarajući u zatvor—bilo da je riječ o lideru opozicije, skromnoj hrišćanki koja se moli u svom domu ili novinaru koji pokušava da izvještava.

Takođe ga ne možete osvojiti ignorišući osnovnu volju birača u pitanjima poput toga ko ima pravo da bude dio našeg zajedničkog društva.

Masovne migracije

Od svih hitnih izazova s kojima se suočavaju države okupljene ovdje, vjerujem da nijedan nije važniji od masovne migracije. Danas je skoro svaki peti stanovnik ove zemlje došao iz inostranstva. To je, naravno, najveći broj u istoriji. Slična situacija je, uzgred, i u Sjedinjenim Američkim Državama – takođe najveći broj do sada. Broj migranata koji su ušli u Evropsku uniju iz zemalja van EU udvostručio se samo između 2021. i 2022. a od tada je, naravno, još više porastao.

I znamo da se ova situacija nije pojavila niotkuda. Ona je rezultat niza svjesnih odluka koje su donijeli političari širom kontinenta i svijeta tokom protekle decenije."

Jučerašnji događaji u ovom gradu pokazali su nam strahote koje proizlaze iz ovakvih odluka. I, naravno, ne mogu to ponovo pomenuti, a da ne pomislim na strašne žrtve kojima je jedan prelijep zimski dan u Minhenu uništen. Naše misli i molitve su s njima i ostaće s njima.

Ali zašto se ovo uopšte dogodilo? To je užasna priča, ali priča koju smo u Evropi čuli previše puta—i, nažalost, previše puta i u Sjedinjenim Državama. Azilant, često mladić u srednjim dvadesetim godinama, već poznat policiji, zaleti se kolima u masu i razori jednu zajednicu.

Koliko puta još moramo pretrpjeti ovakve strašne udarce prije nego što promenimo kurs i povedemo našu zajedničku civilizaciju u novom pravcu?

Nijedan birač na ovom kontinentu nije izašao na izbore da bi otvorio vrata milionima neprovjerenih migranata. Ali znate za šta su glasali u Engleskoj? Glasali su za Bregzit. Složili se s tim ili ne, oni su za to glasali. I sve više, širom Evrope, glasaju za političke lidere koji obećavaju da će zaustaviti nekontrolisanu migraciju.

Lično dijelim mnoge ove zabrinutosti, ali ne morate se složiti sa mnom. Samo mislim da je ljudima stalo do njihovih domova. Stalo im je do njihovih snova. Stalo im je do njihove bezbjednosti i sposobnosti da obezbijede život sebi i svojoj djeci. I oni su pametni. Mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio tokom svog kratkog bavljenja politikom.

Građani nisu zamjenjivi zupčanici globalne ekonomije

Suprotno onome što biste mogli čuti u nekoliko planina udaljenom Davosu, građani svih naših nacija ne smatraju sebe obrazovanim životinjama niti zamjenjivim zupčanicima globalne ekonomije. I nije iznenađujuće što ne žele da ih njihovi lideri nemilosrdno miješaju ili nemilosrdno ignorišu.

A posao demokratije jeste da odlučuje o velikim pitanjima na biralištima. Vjerujem da odbacivanje ljudi i njihovih zabrinutosti – ili još gore, gašenje medija, poništavanje izbora ili isključivanje ljudi iz političkog procesa – ne štiti ništa. Zapravo, to je najsigurniji način da se uništi demokratija.

Iznošenje mišljenja i izražavanje stavova nije mešanje u izbore, čak i kada ljudi iznose mišljenja izvan svoje zemlje i čak i kada su ti ljudi veoma uticajni. I vjerujte mi, kažem ovo sa dozom humora – ako je američka demokratija preživjela deset godina kritika Grete Tunberg, vi možete preživjeti nekoliko meseciIlona Maska.

Ne treba da se plašimo svog naroda

Ali ono što njemačka demokratija – niti bilo koja druga, bilo američka, njemačka ili evropska – neće preživjeti jeste poruka milionima birača da su njihova mišljenja i zabrinutosti, njihove težnje i molbe za pomoć nevažne ili nedostojne razmatranja.

Demokratija počiva na svetom principu da glas naroda ima značaj. Tu nema mjesta za barijere. Ili poštujete taj princip – ili ne. Evropljani – narod – imaju glas. Evropski lideri imaju izbor.

Moje čvrsto uvjerenje je da ne treba da se plašimo budućnosti. Možete prihvatiti ono što vam vaš narod govori, čak i kada vas iznenadi, čak i kada se s tim ne slažete. A ako to učinite, možete gledati u budućnost sa sigurnošću i samopouzdanjem, znajući da nacija stoji iza vas. To je, po mom mišljenju, velika čarolija demokratije.

Nije u ovim kamenim zdanjima niti prelijepim hotelima. Nije čak ni u velikim institucijama koje smo zajedno izgradili kao dio zajedničkog društva. Vjerovati u demokratiju znači razumjeti da svaki naš građanin ima mudrost i glas. A ako odbijemo da slušamo taj glas, čak i naše najveće pobjede neće donijeti mnogo.

Kao što je papa Jovan Pavle II—po mom mišljenju, jedan od najizuzetnijih boraca za demokratiju na ovom kontinentu i šire—jednom rekao: „Ne bojte se."

Ne treba da se plašimo svog naroda, čak ni kada izražava stavove koji nisu u skladu s onima svojih lidera".