Elmas Topdžu  [ DW ]

15. 06. 2024. 03:56

Subotom u Istanbulu: Gdje su naši bližnji?

Sa Hasanom su se posljednji put čuli 21. marta 1995. Telefonom je obećao da će uveče donijeti ribu i kolače. Nije došao… ni te, ni narednih večeri.

Nakon mukotrpnog istraživanja, njegova porodica je saznala da je uhapšen. Uprkos izvještajima očevidaca, policija je negirala da ga je privela. Porodica Odžak pokrenula je kampanju zajedno sa udruženjem za ljudska prava: „Odveli ste Hasana živog, hoćemo ga živog nazad". Uzalud.

Dva mjeseca kasnije našli su Hasanove posmrtne ostatke na jednom groblju u Istanbulu. Ispostavilo se da je bio žestoko mučen i sahranjen bez imena.

Nedjelju dana potom, 27. maja 1995. žene iz Hasanove porodice, majka Emine, i sestre Maside i Ajsel, prvi put su otišle na Trg Galatasaraj i tamo održale mirni protest – zajedno sa drugim porodicama čiji su rođaci takođe nedavno nestali u državnim zatvorima Turske.

„Pitamo po 1000. put: Gdje su naši bližnji?"

Od tada tamo redovno dolaze, uglavnom žene – majke, tetke, sestre i supruge nestalih. Nose fotografije svojih najmilijih, polažu crvene karanfile, pričaju svoje priče i traže pravdu. Pošto se uvijek sastaju subotom, zovu ih Subotnje majke.

Prema njihovim podacima, od krvavog vojnog puča 1980. zabilježeno je ukupno 1.350 slučajeva uhapšenih od strane policije ili vojnika, koji su potom nestali.

„Povrijeđena sam. Sve majke ovdje su povrijeđene. Svaki novi dan je gori od prethodnog kada nema izvjesnosti, kada nemaš nadgrobni spomenik koji možeš da posjetiš", kaže majka Emine Odžak. Suosnivačica Subotnjih majki ima 88 godina i pamćenje joj već neko vrijeme slabi. „Ali kada je u pitanju moj brat Hasan, sjećanje i bol su i dalje tu", kaže njena kćerka Ajsel Odžak.

Subotnje majke sada sebe zovu Subotnji ljudi, i 25. maja su održale 1000. protest. Jedna od majki je pročitala izjavu: „Dolazimo iz nedjelje u nedjelju, sa nevjerovatnim bolom i neizmjernom nadom. Čekamo naše najmilije koje nam je država oduzela. Danas po 1000-ti put pitamo: Gdje su naši bližnji? Zašto država štiti počinioce? Nećemo prestati da tražimo pravdu!“

Iako je njihov 1.000. protest održan na poznatom trgu, bio je to izuzetak jer im je od 2018. zabranjeno da se tu okupljaju. Turski ustavni sud je presudio u njihovu korist, ali subotom samo desetoro ljudi ima pravo da pročita saopštenje na Trgu Galatasaraj.

Borba protiv PKK 80-ih i 90-ih

Ajsel Odžak kaže da je najviše nestalih bilo „uglavnom 1980-ih i 1990-ih. 1993. imali smo 103 slučaja, godinu kasnije 532.”

Devedesete spadaju među najmračnija poglavlja u novijoj istoriji Turske. U to vrijeme besnio je krvavi rat između zabranjene Kurdistanske radničke partije (PKK) i turske vojske, u kojem je takođe stradalo mnogo civila.

Za borbu protiv PKK, turska država je preduzela oštre mjere: posječene su šume u kurdskim regionima, čitava naselja su nasilno evakuisana i spaljena kako borci PKK ne bi mogli da nađu utočište. Nekoliko kurdskih plemena je bilo prinuđeno da učestvuje u oružanoj borbi protiv PKK. Svako ko je to odbio suočio se sa šikaniranjem, hapšenjem i mučenjem. Od mnogih ljudi koji su tada nestali, još uvijek nema ni traga.

Kasnije se ispostavilo da su za ove nestanke formirane paravojne strukture.

Za Milenu Bijim, stručnjakinju za Tursku u Amnesti internešenelu, borba Subotnjih majki je u velikoj mjeri dovela do okončanja ove užasne prakse.

„Ti ljudi su svojim neumornim otporom u velikoj mjeri spriječili takve nestanke ljudi u Turskoj, koji su bili veoma rasprostranjeni osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka.” Njihov otpor daje hrabrost svim civilnim organizacijama.

Pokušaj puča 2016.

Međutim, od pokušaja državnog udara 2016. ponovo je bilo slučajeva da su ljudi nestajali.

To prati Omer Faruk Gergerloglu, član prokurdske opozicione stranke DEM u turskom parlamentu. Prema njegovim riječima, u periodu od 2016. do 2024. bilo je najmanje 35 slučajeva. Od troje nestalih još uvijek nema ni traga.

„Ostali su se ponovo pojavili 6 do 18 mjeseci kasnije, uglavnom u zatvorima", rekao je Gergerloglu.

Dakle, živi - i to je razlika u odnosu na 90-te. Mnogi od pogođenih su, kako se sumnja, pristalice Gulena. Turska vlada sumnja da iza pokušaja državnog udara 2016. stoje islamski propovjednik Fetulah Gulen i njegovi sljedbenici.

Naislni nestanak je krivično djelo

„Nasilni nestanak ljudi je krivično djelo", kaže ekspertkinja Amnestija Bijim, pozivajući se na Konvenciju UN protiv nasilnih nestanaka. U nekim slučajevima ovo je čak i zločin protiv čovječnosti. Nasilni nestanci se koriste za stvaranje klime straha i zastrašivanja određenih grupa ljudi.

Da bi ova praksa prestala, države treba da priznaju takve zločine i da počinioce pozovu na odgovornost. Države koje su potpisale Konvenciju UN se obavezuju na to. Turska nije potpisnica.