OVO SU KLJUČNE

Razlike između pravoslavnih i katolika

Treba prepoznati trenutak u kojem živimo, kažu papa Franjo i patrijarh Vartolomej. Pomirenje i jedinstvo uz puno poštovanje legitimnih razlika nužno je radi dobra cijelog čovječanstva i budućih generacija.

Ako je susret pape Franje i ekumenskog patrijarha Vartolomeja I. u maju 2014. bio proglašen istorijskim, najavljeni mogući susret pape i moskovskog patrijarha Kirila zasigurno će biti "superistorijski", piše zagrebački Večernji list.

Razlike i prije raskola

Premda je najavljen neutralni teren (kandidovale su se Mađarska i Austrija), sam razgovor nimalo ne bi trebalo da bude neutralan, jer bi se otvorila pitanja zajedništva katolika i pravoslavaca, ponajviše kao odgovor na razmrvljeno hrišćanstvo zapadne hemisfere, koje samo ujedinjeno može odgovoriti i na političke, društvene i vjerske izazove današnjeg svijeta.

"Pozivamo sve hrišćane, vjernike svih religija i sve ljude dobre volje da prepoznaju trenutak u kojem živimo, a koji nas poziva na traženje pomirenja i jedinstvo čitave ljudske porodice, s punim poštovanjem legitimnih razlika – sve radi dobra čovječanstva i budućih generacija", piše u zajedničkoj izjavi pape Franja i Vartolomeja I., no pitanje je kako prevladati međusobne razlike.

Ali da bi se na to odgovorilo, treba vidjeti kako su one nastajale tokom istorije.

"Još prije nego se dogodio veliki Istočni raskol 1054. godine, između Crkve na Istoku i one na Zapadu počele su se stvarati razlike i nastajao je proces udaljavanja. Prva šizma između Rima i Vizantije dogodila se u doba patrijarha Akacija (472.–488.), a trajala je od 484. do 519. Želeći da smiri nesnošljivosti među različitim strujama koje su se ozbiljno sporile oko poimanja jedne osobe i dviju naravi u Isusu Hristu, ovaj je patrijarh smatrao da treba osporiti teološku valjanost Kalcedonskog sabora održanog 451. godine. Rim je ekskomunicirao Akacija, a šizma je trajala dok se nije uspostavio mir zahvaljujući caru Justinu i njegovom nećaku Justinijanu", objašnjava dr. don Ivan Bodrožić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Druga velika shizma bila je u 9. vijeku (867.–880.) u doba patrijarha Focija, kada je on prvi put izvukao neka dogmatska pitanja zbog kojih je optužio zapadnu Crkvu radi hereze.

Nepomirljivost Rima

Tvrdio je da je jeretičan nauk o proizlaženju Duha Svetoga "od Oca i Sina", takozvano pitanje "Filioque", budući da je u Nicejsko-carigradskom vjerovanju stajalo da proizlazi samo od Oca.

Jednako tome, Focije je proglasio pogrešnom i zapadnu tradiciju da za euharistiju koristi beskvasni hljeb. Ova će dva pitanja ostati viševjekovni kamen spoticanja ili možda bolje rečeno, izgovori za dokazivanja različitosti i nepomirljivosti između Rima i Carigrada. Usto, analizirajući sva istorijska događanja, razvidno je da je rimski biskup imao odlučujuću ulogu i da je stav Rimske Crkve bio presudan, čime se potvrđuje koliko je cijela Crkva onoga doba priznavala njegov autoritet, to jest, govoreći teološkim rječnikom, primat, što je u ovakvim sukobima dovođeno u pitanje, te je tako pitanje primata postalo jedno od važnih spornih pitanja između Istoka i Zapada, tumači Bodrožić, dodajući da se upravo u takvom kontekstu dogodio Istočni raskol koji se do dana današnjega nije sanirao, nego su kasnije istorijske okolnosti učinile da se on i produbi.

"Tome je najviše pridonio Četvrti krstaški pohod, za vrijeme kojeg su krstaši, na nagovor Mlečana, osvojili Carigrad te uspostavili Latinsko Carstvo i latinski patrijarhat, čime su nanijeli nesagledivu štetu i tako lošim odnosima, to jest onemogućili svaki pokušaj prevladavanja crkvenog nejedinstva. Jedinstvo koje je bilo sklopljeno na Saboru u Firenci (1439.–1443.), a koje je definisalo pitanje papinog primata i spor oko izraza Filioque, ostalo je dogovoreno samo na papiru, a nikad nije zaživjelo u stvarnosti, čime do dana današnjega ostaju najveća neprevladana pitanja i razlike između Pravoslavne i Katoličke Crkve", kaže Bodrožić.

Oni oduvijek žive jedinstvo

Grkokatolička crkva nije prihvatila raskol. U svojim obredima drži se istočne tradicije, a u isto vrijeme kao poglavara Crkve poštuje papu i živi crkveno jedinstvo. Premda je sastavni dio, tj. jedno plućno krilo Katoličke crkve, kako je rekao papa Jovan Pavle drugi, njeni se svetenici prije ređenja mogu oženiti, pričest je pod obje prilike s kvasnim hljebom, sveštenicima je dopuštena brada, u crkvi je ikonostas.

Zajednička je svima Sveta zemlja, Izrael

Zajednička sveta mjesta katolika i pravoslavaca nalaze se, zapravo, jedino u Svetoj zemlji, tj. u današnjem Izraelu. Na prvom mjestu je Jerusalim s crkvom Hristova groba, koju s istom ljubavlju posjećuju i pravoslavni i katolici, baš kao i svi ostali hrišćani koji hodočaste u Svetu zemlju.

Uz Jerusalim tu su i mjesto Hristova rođenja Vitlejem, i života Nazaret, koji su i pravoslavcima i katolicima jednako važni. Jerusalim je, osim hrišćanima, sveti grad i muslimanima i Jevrejima.

Samo za pravoslavce važna je, na primjer, Sveta gora Atos, koja je autonomna monaška država u Grčkoj, koja je sjedište 20 pravoslavnih manastira s oko 2000 monaha, koji jedini smiju živjeti tamo.

Katolička svetišta prostiru se širom svijeta, poput Fatime u Portugalu, Lourdesa u Francuskoj, Međugorja u BiH, Santiaga de Compostela u Španij, Jasne Gore u Poljskoj, Mariazella u Austriji, Bazilike sv. Petra u Rimu, Gospe Guadalupske u Meksiku...