Sanja Tomović

Zlatne niti starog majstora

Dok sjever Crne Gore polako ostaje bez mladih, dok kuće zarastaju u korov i ugašene radionice svjedoče o vremenima kada je rad bio ponos, postoje ljudi koji svojim životom dokazuju da se ljubav prema domovini ne mjeri riječima, već djelom.

Jedan od njih je Dragan Knežević iz Pljevalja, krojač koji u osamdeset petoj godini života, svakog jutra otvara svoju toplu i urednu radnju, u kojoj se i danas čuje brujanje šivaće mašine. Dok smo razgovarali u pozadini je tiho svirao stari radio, onaj sa točkovima za podešavanje frekvencije, kakvih se sjećaju samo starije generacije. Zvuk mu je bio blag, topao, baš kao i priča našeg sagovornika .

Za Portal RTCG, Dragan je ispričao svoj životni put, priču djeteta iz sela Šumane koji je, u opancima i sa neugasnom željom da uspije, zakoračio u svijet zanata i nikada se nije vratio unazad.

Danas, posle sedam decenija rada, ovaj skromni čovjek s ponosom kaže da je zanatlija već sedamdeset godina, i da će to, ako ga zdravlje posluži, ostati do poslednjeg dana .

Knežević se, prvi put susreo sa šivaćom mašinom kada je imao samo petnaest godina. To je bilo 1955. godine. Parafrazirajući njegove riječi, želja da stvori bolju budućnost bila je jača od svakog straha, a nada da će vlastitim rukama zaraditi svoj dinar postala je njegov kompas kroz život.

"Na zanat sam pošao kad sam navršio petnaest godina života, došao sam u Pljevlja iz sela Šumane. Bio sam dijete sa sela, a majstor kod koga sam učio zanat gradski čovjek. Morao sam da se borim, da radim i da sebi stvorim bolju budućnost od one koja me čekala u selu. Poslao me otac na zanat. To je bilo vrijeme kada je narod teško živio, svi smo željeli živu paru, i ja sam u zanatu vidio nadu da mogu da zaradim, da preživim, da nešto promijenim", kaže Knežević.

Život mu, međutim nije bio ni jednostavan ni lak. Nakon smrti majstora kod koga je učio, morao je da se vrati na selo i ponovo počne iz početka. Radio je u šumarstvu, na pošumljavanju, sadio drveće za dnevnicu i sanjao da jednog dana ponovo sjedne za šivaću mašinu.

"Dinar je bio blago, i ja sam toliko želio da imam svoju zaradu", kaže kroz osmijeh Dragan.

Prisjećajući se djetinjstva, on sjetno govori o vremenu kada mu je kožne opanke napravio majstor, to je bila obuća koju su nosili ljudi sa sela. Dok je on sanjao gumene "Bata" opanke, koje su nosila gradska djeca.

"Sramota me bilo njih, a opet te kožne opanke sam nosio sa ponosom. Kad bi se skvasili od kise ili snijega, deformisali bi se, a noge uvijek bile mokre. Nismo imali kišobrana, na kape, ni jakni. Jednom sam išao u školu, kapa mi bila od lošeg materijala, sa još lošijom farbom, kiša padala, farbala se slivala niz moje lice, kad sam stigao kod majstora izgledao sam kao da sam došao sa filmskog seta", šaljivo priča Dragan.

Takve epizode, kako kaže, nisu ga obeshrabrile, naprotiv, ojačale su ga.

"Ko god se mučio kroz život, uspio je. A kome je sve servirano, teško da od njega bude nešto", poručuje Dragan.

U vojsci je dodatno usavršio krojački zanat. Radio je kao glavni majstor za obućare, berbere i krojačke. Nakon vojske, vratio se kući s jasnim ciljem, da svoj život sašije po svojoj mjeri.

"Kupio sam mašinu, bila je skupa, ali vrijedila je svaku paru. Počeo sam raditi kod jednog majstora, a kasnije sam se osamostalio, oženio, izgradio kuću i otvorio sopstvenu radnju, baš ovdje, u istoj ulici 1969. godine", govori Dragan.

Kroz njegovu radionicu prošlo je, kaže, na hiljade metara platna, konaca i bezbroj ljudskih priča.

"Zanat mi je mnogo dao, da radim, da zaradim, da upoznam svakave ljude. Posao je divan, samo treba strpljenja i ljubavi. Malo će danas ko toliko da radi. Ja sam radio po šesnaest sati dnevno", poručuje Dragan.

Njegov trud i upornost nisu ostali bez ploda. Od zanata kojim je hranio porodicu, sinovima je omogućio da otvore servis za popravku automobila, a ćerki da završi fakultet.

"Djeci sam uvijek govorio da nije važno čime se bave, nego da budu pošteni i čestiti ljudi. Tako sam ih vaspitao, i ponosan sam što su ostali na tom putu " kaže Dragan.

U vremenu kada mladi napuštaju sjever Crne Gore, i odlaze za lakšim životom, radionica Dragana Kneževića stoji kao tih, ali postojan podsjetnik da se uspjeh ne mjeri bogatstvom, već rukama koje stvaraju. Na njegovom stolu i danas stoje makaze, krojački metar i stari gajtan, a singerica pjeva svoj vječni refren.

"Ja ću ovo da radim dok god me zdravlje služi. Da se vratim na početak, sve bih isto izabrao. Zanat, rad i život. Srećan sam, imam porodicu, troje djece, sve sam ih izveo na put od ovog zanata", kaže odlučno Dragan.

U svijetu koji sve više cijeni brzo i prolazno, njegov rad podsjeća da prave vrijednosti nikada ne izlaze iz mode, baš kao dobro sašiveno odijelo. Njegova topla, uredna radnja, ispunjena mirisom tkanine i zvukom starog radija, svjedočanstvo je da domovina ne traži mnogo, samo da je volimo i da u nju vjerujemo. Jer, kako bi rekao stari majstor.

"Treba završiti školu, ali valja znati i zanat. A to se uči iz života, od malih nogu kroz rad i borbu. Samo tako se uspije", zaključuje Dragan.

I dok šivaća mašina tiho radi svoj posao, teško je ne pomisliti da bi svako društvo bilo ljepše kada bi imalo više ovakvih ljudi, tihih, ponosnih i vrijednih, koji ljubav prema domovini ne nose na usnama, već u svojim rukama.