Sanja Tomović [ Portal RTCG ]

Dunja - žena koju život nije slomio

U srcu crnogorskog krša, u selu Jakovići nadomak Mojkovca, živi Dunja Mrdović, žena čija je životna priča oličenje snage, ljubavi i nepokolebljive borbe za porodicu. Ova hrabra i istrajna žena, udovica i majka četvoro djece, sama nosi teret života teži od bilo kog kamena u planini. Za Portal RTCG ispričala je svoju priču, ne da bi se požalila niti tražila sažaljenje, već da svima pokaže da nema odustajanja. Ni kad ostaneš sam, ni kad je pred tobom samo borba.

Branka, svog supruga, upoznala je na vašaru na Ružici. Nije bilo dugog zabavljanja, nisu proveli godine u zajedničkom životu prije braka. Od prvog dana znala je – to je on. Udala se sa 25 godina i nikada nije zažalila.

"Nije važno gdje živimo, nego kako i s kim živimo. Branko mi je bio najbolji prijatelj, pa onda suprug i otac našoj djeci", kaže Dunja.

Ali ono što su njih dvoje stvarali 13 godina, bolest je uzela za samo godinu i po.

"Kad su mi rekli da je moj Branko bolestan i da nam se bliži rastanak, iako se za sve te godine nikada nismo razdvajali, bila sam spremna da legnem u grob umjesto njega. Znala sam da sa njim odlazi dio mene, da više nikada ne mogu biti cijela, da gubim svoju ljubav, oslonac i sve što sam imala. Kod nas je važila baš ona – dok nas smrt ne rastavi", prisjeća se kroz suze Dunja.

Nikada je nije zvao imenom. Za njega je bila samo jedno – "Srećo".

I kad je ostala sama, bez njega, s četvoro male djece, Dunja je znala da nema pravo na slabost niti na suze pred njima.

"Kad je najteže, žena ne smije da padne", kaže nam Dunja.

Najmlađi sin imao je samo tri godine kada je ostao siroče. Sliku o ocu stvara kroz priče drugih, kroz majčine suze koje su padale u tišini – kada svi zaspu, a planina umukne, udovica i samohrana majka ostane sama sa svojim bolom i brigama.

Na imanju je imala 10 krava, ovce, živinu. To je bio njihov prihod, a djeca su morala da se školuju. Svako jutro, dok bi mrak još ležao nad planinom, Dunja bi, pošto nahrani stoku i završi sve poslove, sjedala u auto da djecu vozi do škole i nazad – jedanaest kilometara šumskog puta, punog rupa i kamenja u jednom pravcu, svakog dana, po kiši, snijegu, suncu, vjetru...

"U početku su ih vozili taksisti, ali vremenom su odustali – neće niko da polomi auto. Onda sam morala ja. Skupo gorivo, ali nisam imala izbora", kaže naša sagovornica.

Nije samo vozila. Kosila je livade, sjekla drva, pripremala zimnicu, borila se sa svakim kamenčićem svog teškog života. Motornu testeru uzme i sama cijepa i sprema drva za zimu. I danas to radi.

"Udovica nema pomoć na zemlji. Njen posao niko neće da preuzme, njenu borbu niko ne vodi. Pa ako mi suze ne mogu pomoći, šta će mi? Teško je biti i otac i majka djeci. To znaju samo oni koji hodaju mojim stopama, a nije ih malo", kaže nam Dunja.

Ipak, najteže je bilo ono što se nije moglo dodirnuti rukama.

"Najteža mi je bila tuga i patnja moje djece. Kad duša boli, za to nema lijeka. Moraš da trpiš", poručuje Dunja.

Djeca su danas odrasli ljudi. Završili su škole, rade. Najmlađi još uvijek uči srednju školu u Beranama. Dolaze, obilaze je, pomažu oko svih poslova. Ali samoća najteže pada. Uskoro sprema svadbu najstarijoj kćerki.

"Dočekala sam i to. Žao mi je što nije tu otac da je isprati, ali šta možemo – to je život", kaže nam Dunja.

Kao da joj život nije zadao dovoljno rana, struja u njenoj kući postala je novi neprijatelj. Kad grmi, sva snaga struje – jer su zadnji na toj liniji – sruči se na njihovu kuću. Kućni aparati su joj pregorjeli više puta, a prošle godine njeno dijete je zamalo izgubilo život zbog udara struje. Pisala je molbe, žalbe, tražila da se to nekako riješi, ali je uvijek odbijena.

"Tužiću Elektroprivredu. Neću stati dok ne dobijem pravdu. Ako sam izdržala sve, izdržaću i ovo", kaže Dunja odlučno.

Ova stamena žena, koju život nije slomio, nikada nije tražila pomoć, mada joj je niko nije ni ponudio.

"Moja djeca nikada nisu imala dodatke, stipendije, pomoć od države. U početku mi je bilo teško da to prihvatim, ali sada mi je drago. Sve smo sami izdržali", poručuje ona.

Gleda kako se sela prazne. U njenom selu ima 50 neoženjenih momaka – nemaju s kim da osnuju porodice.

"Moja djeca se neće vratiti. Imamo 19 hektara zemlje, ali šta to vrijedi bez puta, sa ovakvom strujom, bez budućnosti?" pita se Dunja.

I sve bi ponovo izdržala. Njen izbor bi opet bio Branko, pa iako bi bilo i suza, i bola, i tuge.

"Da mogu vratiti vrijeme, opet bih izabrala njega. Pa neka boli. Barem sam nekad bila voljena i poštovana. Nekad sam bila 'Srećo'", zaključuje naša sagovornica.

A danas je samo Dunja Brankova. Sama, ali nepokorena. Njena posvećenost i hrabrost svjedoče o nepokolebljivom duhu crnogorskih majki, koje, uprkos izazovima, čuvaju ognjište i porodicu. Njena priča nas podsjeća na vrijednost ljubavi, požrtvovanosti i časti, koje su duboko ukorijenjene u tradiciju crnogorskog krša.