Milica Mijatović [ Portal RTCG ]

NEDOSTATAK PODRŠKE

Ćutnja i stigma: Mladi skrivaju posjete psihologu

Mentalno zdravlje danas postaje sve važnija tema u društvu, naročito među mladima zbog izraženog vršnjačkog nasilja i devijantnog ponašanja. Međutim, često djeca i mladi nemaju podršku kada im je potrebna psihološka pomoć pa posjete psihologu kriju od najbližih, čak i od roditelja. Nerijetko traže načine da ne idu kod stučnjaka u državnim institucijama kako bi izbjegli postojanje traga (zdravstveni karton) da su nekada bili kod psihologa.

Često slušamo psihologe kako skreću pažnju roditeljima da moraju pratiti mentalno zdravlje kod djece i reagovati na vrijeme ako primijete neke promjene u ponašanju. Međutim, mnogi i dalje žmure na to, a pomoć traže onda kada je kasno.

Psihološkinja i porodična psihoterapeutkinja Jelena Milutinović za Portal RTCG kazala je da se u praksi često susrijeće sa mladima čije okruženje ne zna da su zatražili pomoć.

„Kad kažem okruženje, ovdje nažalost mislim na one najbliže tj. članove porodice. Razloga je mnogo, i naprosto je nemoguće generalizovati: od onih koji se plaše šta će im porodica reći, da li će ih razumjeti ili osuditi, da li će ih odbaciti, pa sve do onih mladih koji možda nemaju bliske odnose sa porodicom, koji su odrasli u porodicama gdje ima mnogo tabu tema odnosno onih tema o kojima se ne smije razgovarati, ili oni koji su vaspitavani da je traženje pomoć odraz slabosti... Dakle, mnogo je takoreći uzroka ali nijedan od njih nije opravdanje za izbjegavanje da se suočimo i izborimo sa problemom odnosno problemima“, objašnjava Milutinović.

Ipak, kako kaže, iskustvo govori da danas roditelji djecu dovode kod psihologa češće nego što je to bilo ranije. Pojedini još uvijek ne mogu da se suoče sa problemom i često osjećaju krivicu.

„I dalje postoje predrasude o traženju pomoći, i podrške ali u manjoj mjeri nego što je to bilo ranije. A zašto i dalje neki roditelji ne žele da odvedu djecu kod psihologa, mislim da je riječ više o roditeljskoj nespremnosti da se suoče sa problemom, da priznaju da postoji problem i na kraju osjećaj krivice, jer nerijetko roditelji sebe u potajnosti okrivljuju zbog problema sa kojim se njihovo dijete suočava, istakla je Milutinović.

Zabrinjava što mladi uzimaju ljekove za smirenje

U posljednje vrijeme vlada zabrinutost među stručnjacima i zdravstvenim institucijama širom svijeta zbog toga što mladi sve češće uzimaju sredstva za smirenje. 

Osjećaj napetosti i uznemirenosti pokušavaju da ublaže tabletama prije nego da zatraže stručnu pomoć. Doktori upozoravaju da se ovi ljekovi za smirenje nikako ne smiju uzimati na svoju ruku. 

Strah od osuda okoline je glavni razlog zašto mladi ne žele da govore o ovoj temi, plaše se da će biti odbačeni.

„Da, kao jedan od razloga zbog čega mladi ne žele da zatraže pomoć jeste osuda sredine. Šta će ko reći? Da se razumijemo, nije to slučaj samo sa mladima. Sasvim je normalno da nam je važno šta misle drugi. Pod drugima podrazumijevam porodicu, prijatelje, partnera, društvo. Dakle, bliskih ljudi. No, ljudi koliko su racionalna toliko su i iracionalna bića. Pred sobom postavljamo nerealne zahtjeve. Pored značajnih drugih na spisku ljudi pojave se i oni koji zapravo nijesu im ni bliski ni važni ali odnekud dobiju na značaju. Želja da budemo prihvaćeni nekad nadvlada želju da budemo ono što jesmo, da se bavimo sobom i na kraju krajeva zatražimo pomoć kada primjetimo da izazovi prevazilaze naše kapacitete za prevazilaženje“, ističe psihološkinja.

Kao psihološkinja, Milutinović je imala iskustva sa tim da mladi traže nekog „nepoznatog psihologa“. No, smatra da nema potrebe za tim jer sve o čemu jedan psiholog govori sa pacijentom je profesionalna tajna od koje nikad ne odstupa.

„Imam iskustva rada sa mladima koji pomoć traže od strane poznatnog i nepoznatog psihologa. Pod poznatnošću odnosno nepoznatošću podrazumijevamo psihologe iz njihove sredine odnosno neke druge sredine, grada, nerijetko države. Moglo bi se reći da nije u pitanju nepoznavanje kodeksa psihološke i psihoterapijske profesije u čijoj osnovi jeste povjerenje i tajnost sadržaja i identiteta klijenta. Sve o čemu se govori predstavlja profesionalnu tajnu“, naglasila je Milutinović.

Zbog nedostatka razumijevanja i osuda javlja se osjećaj stida koji ih natjera da potisnu probleme. Takva pojava može biti štetna po njihovo zdravlje, ukazuje psihološkinja.

„Svako potiskivanje emocija vodi u bolest. Koji put će emocija izabrati, gdje će nas ''pogoditi' zavisi od toga što nam je Ahilova peta. Svako od nas poriče i izdaje sebe a da toga nijesmo ni svjesni, i sve to ostavlja posljedice kojih nijesmo ni svjesni sve dok se ne počnu javljati simptomi. Naravno, pitanje pojave bolesti od potiskivanja umnogoe zavisi i od drugih faktora: nasljednih faktora, predisponirajući faktor za bolesti i slično“, objašnjava Milutinović.

Sram kao najintezivnija emocija ''tjera'' nas da učinimo sve da je ne osjetimo

„Paradoks straha od srama je što nas onemogućava da vidimo kakva je stvarnost. Stid kao emocija, sama po sebi nije problem. Kao prirodna emocija ima funkciju regulatora ponašanja. Da nje kao emocije nema, sigurno se ne bismo ponašali u skladu sa socijalnim normama. No, ukoliko je ova emocija prenaglašena, onda parališe osobu. Iza intezivnog osjećaja stida se kriju uvjerenja o sopstvenoj neadekvatnosti, manjoj vrijednosti. U takvoj formi, stid odnosno sram može spriječiti osobu ne samo da zatraži pomoć već da i kad je zatraži ne govori o onome šta osjeća, kako razmšlja jer se strahovito plaši ne samo osude sredine, već onog što može otkriti o sebi - ovog puta ne drugima nego sebi samom“, objašnjava Milutinović.

Sram kao najintezivnija emocija ''tjera'' nas da učinimo sve da je ne osjetimo, ukazuje Milutinović. Ona naglašava da psihoterapiju ne treba izbjegavati jer može biti samo ljekovita. 

"Psihoterapija nije ništa drugo do ogolijevanje sebe, dolaska do svoje suštine i taj proces traganja i dolaska do suštine prate brojna neprijatna osjećanja, nekad nezdrava, nekad zdrava. No sva ta osjećanja imaju za cilj da kada se sa njima suočimo, da damo sebi šansu za promjenu narativa naše životne priče", zaključuje Milutinović.

Uzimajući u obzir to da većina mladih ne zna šta mentalno zdravlje zaista znači, korisno bi bilo uvođenje predmeta mentalno zdravlje u osnovne i srednje škole. Dosadašnja praksa pokazuje da postojanje psihologa u školama nije potpuno rješenje jer se uglavnom bave mladima kada je njihovo ponašanje već problematično. Učenjem o mentalnom zdravlju na vrijeme pomoglo bi mladima u razbijanju stigme i predrasuda koje se često vezuju za mentalne poremećaje, a samim tim i smanjenju vršnjačkog nasilja i drugih problema sa kojima se suočavaju.