GODIŠNjE NAGRADE U ITALIJI

N. Šofranac: Atomski fudbal Napolija

Postaje već tradicija da iste večeri kad se u Parizu priređuje veliko gala veče Zlatne lopte Frans fudbala u Italiji se takođe dijele godišnje nagrade. Dok je Benzema slavio krunu svoje karijere, Milan je odnio sve što se moglo na nacionalnom nivou.

Ipak, ovaj put o Milanu kraće, nagrade se odnose na prošlu sezonu i sve je logično, a potom ćemo produbiti priču s jednim drugim timom. Dakle, Milan tim godine, Menjon najbolji golman, Tomori najbolji defanzivac, Leao najbolji igrač lige, Teo najljepši gol (protiv Atalante), Pjoli najbolji trener, i pet igrača u idealnom timu. U maju smo puno pričali kako se došlo do toga. Ali, najvrijednija je nagrada za najbolji klub godine, a ona ne ide uvijek šampionu, to su neke dublje stvari.

Lekcija Milana je ogromna, za sve koji žele da je vide, iako mnogima para oči. Maldini je sve ove nagrađene igrače doveo za desetak miliona ili manje, Kalulua za smiješnih 420 hiljada, praveći makroskopske plusvalence (Leao sada vrijedi 140 miliona i redom ostali), i pokazajući da se i danas dalekovidim projekcijama može doći do titule, a izravnati svi dugovi. Kako to samo smeta svima, remeti im priču i planove. Mislilo se prvo samo u Italiji, Interu i Juventusu koji imaju po 800 miliona duga, nastavljaju da troše, a rezultati ne stižu, kao i velikom dijelu javnosti koja forsira njihov koncept, a silom rezultata je primorana da piše o Milanu. To je bilo izraženo i tokom proslave skudeta i tokom čitavog ljeta, sve do 3. septembra kad je Milan još jednom pobijedio Inter i bacio im definitivno sve teorije u vodu. Ali sada se osjeća sve više i otpor javnosti Evrope. Prvo iz PSŽ i Čelsija koji su mislili da mogu lako uzeti Leaa i Tea svojim petro dolarima, a onda i Barselone u liku predsjednika Laporte koji je rekao da Barsa i ovako zadužena mora da kupuje zvijezde jer ne želi da nestane sa mape kao Milan. Da je to rekao u onih prethodnih sedam godina, ali ne ovako nakon skudeta koji su proslavili milioni ljudi. Ali i njega peče, Barsa ima 1,3 milijarde duge, niko ne zna kako su doveli Levandovskog i ostale u poziciji maltene bankrota, i žele dokazati da je to danas sudbina velikih klubova, zadužiti se do bola da bi se nosili na ludom tržištu i osvajali trofeje. Tako im sve remeti klub koji je puno trofejniji od njih, a koji pokazuje da se može i inteligentnim investicijama i pozitivno poslovati i osvajati. Nervira ih što to postoji. I sto je Florentino čestitao Milanu rekavši da je u 100 godina istorije to najveći rival Reala, a ne Barsa.

Ali najviše očito smeta UEFA-i, iako to ne smiju da kažu. Ali njihova verzija Lige šampiona koja odolijeva Super ligi, takođe, počiva na pseudo novcu, pumpanju TV prava i teoriji da su potrebni šeici, nafta i milijarde da bi se osvojio najveći pehar, basnoslovni transferi Pariza, Sitija, Čelsija, Reala, Liverpula, Barselone. Njima je smetao i Ajaks kad se onako umiješao prije tri godine, a pogotovo smeta sada Milan koji ima "plavu krv", ali trenutno potpuno drugačiji koncept s najvećom godišnjom platom od četiri i po miliona, što je smiješno za ove ostale gigante. Ne, morate potrošiti da bi osvojili, morate se zadužiti više nego pola država Afrike. I umjesto da kažu svima "evo, ovo je put, put za odrzivost fudbala i dugoročni uspjeh", oni ne gube priliku da kritikuju i još šalju sudije poput Čakira protiv Atletika i Ziberta protiv Čelsija da suludim isključenjima i penalima guše entuzijazam mlade ekipe koja igra tako zdrav fudbal. Ali Maldini je pronašao do sad neviđenu formulu u Italiji i ovakva noć je kruna svega.

Što se same igre tiče nešto se mora reći o Napoliju, a mnogi i to izbjegavaju, i opet puno rađe pišu o Halandu, Mbapeu, Levandovskom, ignorišući stvarnost. A stvarnost je da Napoli igra daleko najbolji fudbal u Evropi.

Spaleti je prošlu godinu završio na vrlo čudan način, iako je imao šansu da uradi nešto veliko, bio i na vrhu tabele. Kad je došao dao je čvrstinu, igrali su vrlo praktičan fudbal, a onda su problemi počeli ružnom povredom Osimena i gubljenjem igrača zbog afričkog kupa. Ali niko ih nije tjerao da gube kući od ekipa poput Specije i Empolija, o Atalanti i Milanu da ne pričamo, a obrt u Empoliju do 3:2 bio je mentalni krah sezone. Tu je i težak poraz 2:4 od Barse koja je tek bila započela rekonstrukciju. Kako je tada Napoli djelovao daleko od bilo čega.

Ali Spaleti je ostao i započeo nešto novo. Ljetos su otišli bastioni Sarijevog i Anćelotijevog Napolija, kapiten Insinje, najveći ljubimac i najveći golgeter ikada Mertens, general odbrane Kulibali, pa Fabijan Ruiz u PSŽ. Kad su sve prosuli prošle sezone tek sad ih niko nije brojao, a Spaleti je ionako vječni drugi ili treći. Ali, on je doveo one koje je želio, Raspadorija, Simeonea, Kvaratskeliju, Zamba Angisu, Ndombelea, Kima. Popunio je sve i dao novi identitet, Sarizam se vratio, lopta na zemlji i izuzetno vertikalna igra, bezbroj ofanzivnih rješenja. Niko nije ni slutio što se krčka.

Napravio je sredinu koja igra kao sat, gdje je Lobotka sada onaj zadnji vezni koji sve kida i započinje, Zambo eksplodirao i čak se nadavao golova, a Zjelinski dostigao svoj vrhunac, pri čemu je alternativa izuzetni Ndombele doveden iz Totenhema, ili Makedonac Elmas za kojeg je insistirao da ostane. A onda su solucije naprijed ubitačne, za jedno mjesto glavnog špica konkurisu pakleni Osimen, pa Raspadori koji se naigrao u njegovom odsustvu, kao i Ćolito Simeone koji je džoker, a već je dao strašne golove. Boćno ima Lozana ili Politana desno, a lijevo je fantastični Kvica Kvaratskelija, odmah prozvan Kvaradona, koji je uz Milanovog Leaa daleko najbolji igrač lige.

Gruzijac od prvog meča dribla u lijevu stranu, mekano i promjenom težišta kako su to radili Ziko i Konte u 80-im, lomi, namješta, pogađa. Protiv Monce je zapalio stadion, protiv Liverpula napravio totalni šou, u Glazgovu takođe, najbolji i protiv Milana, ali on je nastavio u svakom meču, njegovi driblinzi potpuno su izluđeli Ajaks, sa spuštenim čarapama dobio je ovacije Krojf Arene, preksinoć protiv Bolonje ponovo šou i fanta asistencije. Odavno ovakav dribler nije viđen, a sa strane djeluje da ga toliko hoće lopta da mu se vraća i lijepi, uvijek dođe u šansu za gol.

Vidjelo se već u Rubinu da će biti klasa, ali ne baš ovolika, doveli su ga iz malog Dinamo Batumija. Njegova igra ne može se mjeriti brojkama, najluđe je koliko on igra tokom 90 minuta, koliko toga stvori. Zamislite, on je u notesima Napolija još od 2018, a Zambo čak od 2015, kako kaže sportski direktor Đuntoli. Tako je doveden i Osimen iz Lila za 90 miliona, to je politika De Laurentisa. Zato se ne ustručavaju kada treba prodati Iguaina i Kulibalija na vrhuncu za 95 miliona jer se sve unaprijed programira, iako vatreni navijači misle da za skudeto treba uložiti više. Bili su skockani i kod Sarija strašno, ali zbog Juvea tada ni 91 bod nije bio dovoljan. Sad bi 91 bod bio gotovo jasno skudeto, iako će ih Milan pritiskati do kraja, jedini ih je objektivno i nadigrao ove sezone, čak i bez Lea u tom sjajnom meču, ali ipak su i to uspjeli dobiti 1:2. Zato su i prvi, deset pobjeda u nizu, pred nedjeljno gostovanje Murinjovoj Romi, od koje igraju puno bolji fudbal. Ali to će biti bitka.

Ono što se u Evropi ne apostrofira dovoljno je kako Napoli igra u najvećem takmičenju. U najatraktivnijoj grupi ima sve četiri pobjede, to ima još samo Bajern (koji je, međutim, dva puta dobio potpuno inferiorni Plzen), to nemaju ni Siti, ni PSŽ, ni Real, o ostalima da ne pričamo. Napoli je dao čak 17 golova, preko četiri po meču, suludo je u ovakvoj grupi imati gol skor 17:4, a naredne srijede će sigurno uvećati kući protiv Rendžersa. Prvo su savladali vicešampiona Evrope Liverpul 4:1, a treba reći da su vodili 4:0 već u 48.minutu, pritom promašili penal i još 3-4 stopostotne šanse, igrali fudbal koji je potpuno izbezumio Klopov tim. Onda su pošli u Glazgov i protiv finaliste Lige Evrope u grotlu slavili 0:3, opet promašili penal i more šansi, oduševili. Potom vrhunac svega, tih 1:6 u Amsterdamu protiv Ajaksa koji je krenuo hiljadu na sat, a onda doživio uragan čistog fudbala, prvo poluvrijeme Napolija bilo je za anale, svaka akcija šansa, prebrzi, predobri. Dobili su Ajaks i kući 4:2 impresivnom lakoćom, ostaje da su u svim ovim mečevima prokockali još puno prilika. Biće 99 odsto prvi u grupi, što znači da će natjerati Liverpul da već u osmini ima 75 odsto paklenog rivala (PSŽ, Bajern ili Real), a samo 25 odsto Briz, ako grupe završe kao što sada izgleda.

Kako god, sezona je duga, ali Spaleti je preko noći napravio revoluciju, pronašao nestvaran balans i prije svega evropski atomski fudbal za golove. Moglo bi ovo biti remek djelo njegove turbulentne karijere i velika osveta Maroti koji ga je, ne trepnuvši, otjerao zbog Kontea.