B.Bu. [ b92 ]

IZ UGLA PSIHOLOGA

Kako povratiti samopouzdanje

Svako je bar jednom u životu doživio gubitak vjere u sebe i svoje snage. Razlozi su različiti, na sreću to ne mora da bude trajno i nepovratno.

Doživjeli ste gubitak vjere u sebe i svoje snage, a ko nije? Razlozi su različiti, kao i okolnosti koje dovode do toga, ali rezultat je uvijek isti – gubitak samopouzdanja i povlačenje jer „nisam dovoljno dobar”.

– Često čujemo da nekome nije lako i da se teško snalazi jer je izgubio samopouzdanje. Recimo, kada se radi o bilo kojoj vrsti nasilja u porodici (fizičkog a i psihološkog), žena nije u stanju da riješi svoju situaciju jer joj je uništeno samopouzdanje. Na radnom mjestu, takođe. Netolerantna sredina, agresivni šef vršeći mobing nad zaposlenim dovešće nerijetko do njegovog povlačenja i pristajanja na mnogo toga, baš usljed gubitka vjere u sebe. Postaje teško, svaki dan sve gore, a vjera u sebe i svoje kvalitete i vrijednosti se topi kao snježna pahulja i prijeti da nestane. Suočavanje s dijagnozom hronične bolesti može dovesti do osjećaja snažnog gubitka vjere u sebe – riječi su mr Aleksandre Parojčić, neuropsihologa KCS, člana tima Savjetovališta za multiplu sklerozu (MS).

„U slučaju MS, ideja da bolest može uticati na promjenu naših moći, bilo fizičkih, bilo mentalnih i psiholoških, osujećuje nas na nivou gubitka povjerenja u sopstvenu vrijednost. Održavanje ovog osjećanja zavisi umnogome od forme i toka bolesti, ali i od crta ličnosti, kao i životnih prilika. Smanjena funkcionalnost u svakodnevnom životu, vidljivost tjelesnih nedostataka dovode do promjene slike o sebi i gubitka samopoštovanja i vjere u sebe”, zapisano je u knjizi „MStvarnost” u koju su Aleksandra Parojčić i psihoterapeut Vanja Taleski pretočile iskustva i priče pacijenata.

Samouvjerenost je prijatan osjećaj sposobnosti da ostvarujemo ciljeve koje smo postavili sebi, dok je samopoštovanje takođe dobar osjećaj visokog vrednovanja ličnih kvaliteta.

Ovakvi osjećaji mogu se podudarati sa stvarnošću, ali i odudarati od realnog.

– Ljudi s niskim samopoštovanjem i samopouzdanjem ispoljavaju nesigurnost u sebe, u ono što čine, imaju povišenu spremnost da dožive kritiku, ali i naglašenu samokritičnost u brojnim situacijama. Često se javlja i osjećanje krivice koje uspješno može da sabotira svaku namjeru da se učini nešto što bi bilo korisno i konstruktivno – napominje Parojčić i dodaje da se u praksi može ispoljiti u raznim oblastima života.

– Ono što je često vidljivo jeste da osobe koje nisko vrednuju sebe ne postavljaju granice u odnosima koje bi bile zdrave za njih. Dozvoljavaju drugima da prelaze granice normalnog ponašanja, jer se plaše da će, ukoliko odbiju zahtjeve, biti odbačene. Ovakve osobe sve prihvataju na svoju štetu, iz straha da neće biti voljene. Skloni su da se vezuju za druge do nivoa da potpuno zavise od njih. Posljedica je ostanak u odnosima u kojima se ne osjećaju dobro, pa i onim u kojima su čak i zlostavljane ili zanemarivane. Teško se odlučuju za promjene bilo koje vrste, jer u osnovi nemaju ideju da su vrijedni i da mogu učiniti bilo koju promjenu koja je za njih dobra.

Zanimljivo je da ponekad ljudi u pokušaju da zaštite svoje krhko samopoštovanje mogu izgledati puni sebe, samouvjereni i samozadovoljni: ponekad i odišu nadobudnošću, nadmenošću, ali samo dok su u nekoj od svojih uigranih uloga, da bi se, kada skinu masku zadovoljstva, osjetili sasvim drugačije, ranjivo i uplašeno.

Samopoštovanje i samopouzdanje su osjetljivi na sve promjene koje nam se dešavaju u životu. Ali, na sreću:„Gubitak vjere u sebe ne mora biti trajan i nepovratan. To pitanje samopoštovanja i samopouzdanja veliko je polje na kojem se, ipak, može djelati, orati, kopati, graditi…”, navodi se u knjizi „MStvarnost”.

– Gubitak može biti i normalna, uobičajena faza suočavanja s bolešću i promjenama koje bolest nosi. Može predstavljati krizu, a iz svake krize može se otići u jednom ili drugom pravcu, što zavisi od sposobnosti da se adaptiramo i od snage da se suočimo s teškoćama. Posebno je važno da u jednom momentu zastanemo, vidimo gdje smo i ko smo, čime raspolažemo, šta je u našem životu ipak dobro, koji su nam kvaliteti, a šta su nam mane i onda krenuti u proces prevladavanja. Vidjeti šta imamo, šta nam je ostalo, preostalo i šta bismo željeli dalje i u kojem pravcu možemo da se nadograđujemo – kaže mr Parojčić uz pouku da praktični savjeti mogu da pomognu da pokrenemo proces promjene.

Savjeti za borbu protiv gubitka

Takvu vrstu savjeta dvije koleginice su sažele u nekoliko bitnih poruka:

• Ne brinite unaprijed

• Razoružajte negativni glas u vama

• Pronađite nekog ko vam može poslužiti kao uzor i okrenite se oko sebe i vidite ko je uvijek bio bezrezervna podrška

• Povežite se s ljudima koji imaju sličan ili isti problem

• Mislite i vizualizujte sebe kao samopouzdanog i kvalitetnog

• Osvijestite koliko vi značite drugima i koliko im se dajete

• Budite strpljivi, budite istrajni i uspjećete

Šansa postoji, ako samo pokušate da izađete iz lošeg raspoloženja i osjećate se bolje. Ne primajte negativne kritike drugih zdravo za gotovo, budite svjesni svojih vrijednosti i zasluga.

Dozvolite sebi i povremene padove, ali otresite prašinu i nastavite, jer je to dio života svakog od nas.

– Ovakvi savjeti mogu pomoći da se pridignemo i motivišemo, ali za suštinski razgovor sa sobom, o tome šta se zaista dešava i u kojem pravcu želimo dalje da se razvijamo potrebno je ozbiljno suočavanje i rad, a za to će nam nekad biti potrebna i pomoć okoline, pa i profesionalca – kaže Aleksandra Parojčić.