B.Bu. [ Klix.ba ]

Zašto horor filmovi mogu biti dobri za naše mentalno zdravlje?

Strah i prizori nasilja možda ne djeluju kao najumirujući sadržaj za gledanje, ali horor filmovi zapravo mogu biti idealna terapija u trenucima anksioznosti. Psiholozi sve više ukazuju na to da ove izmišljene priče o strahu aktiviraju ključne procese u mozgu koji nam pomažu da se nosimo sa neizvjesnošću i smanjuju anksioznost koju osjećamo zbog događaja u stvarnom svijetu. One predstavljaju svojevrsni melem za naše brige, prenosi BBC.

Koltan Skrivner, psiholog sa Državnog univerziteta Arizone i autor knjige "Morbidno radoznali: Naučnik objašnjava zašto ne možemo da skrenemo pogled", dugo istražuje ovu temu. Još kao dijete uživao je u uzbuđenju koje donose zastrašujuće priče, a tek tokom postdiplomskih studija počeo je da se pita zašto su takve priče prisutne u svim ljudskim kulturama.

"Prvi pisani zapisi koje imamo sadrže strašne demone i monstruozna stvorenja", kaže Skrivner, navodeći 4.000 godina stare vavilonske pločice na kojima je ugraviran Ep o Gilgamešu.

Jedno objašnjenje jeste da horor priče služe kao oblik igre koji nam omogućava da razumijemo svijet oko sebe i pripremimo se za prijetnje s kojima bismo mogli da se suočimo.

"Za svaku životinju, pa i za čovjeka, korisno je da razumije i nauči nešto o opasnostima koje ga okružuju", objašnjava Skrivner.

Ova adaptivna funkcija straha može se vidjeti i kod drugih životinja: gazele, na primjer, često posmatraju predatore iz daljine prije nego što pobjegnu.

"Razlog zbog kojeg ljudi djeluju kao najradosnije radoznala bića leži u našoj nevjerovatnoj sposobnosti da stvaramo, prenosimo i konzumiramo priče", dodaje Skrivner.

Tri grupe ljubitelja horor filmova
U istraživanjima je Skrivner analizirao navike gledalaca horor filmova i otkrio da se oni mogu podijeliti u tri grupe.

"Adrenalinski zavisnici" uživaju u fizičkom osjećaju napetosti i osjećaju se "življe" zbog straha. "Bijeli stiskači" ne uživaju nužno u samom strahu, ali uživaju u prevazilaženju svog straha, učeći važne lekcije o sebi. Treća grupa, "Mračni snalažljivci", koristi horor da istraže koliko je svijet nasilno mjesto i podsjete se koliko su njihovi životi sigurni u poređenju sa prikazanim nasiljem, ponekad koristeći ovo i kao način upravljanja anksioznošću ili depresijom.

"Postoji više puteva ka morbidnoj radoznalosti", zaključuje Skrivner.

Da bi testirao univerzalnost ovih nalaza, Skrivner je sarađivao sa danskim istraživačima i ispitao posjetioce Dystopia Haunted House u Vejleu. Tačno isti obrasci ponašanja pojavili su se i u ovom interaktivnom okruženju, što dodatno potvrđuje teoriju.

Kao dodatni dokaz adaptivne vrijednosti morbidne radoznalosti, pokazalo se da ljubitelji horor filmova tokom pandemije Covid-19 pokazuju veću otpornost. Češće su se slagali sa izjavama „Vijesti o pandemiji pratim mirno“ i „Vjerujem u svoju sposobnost da prebrodim ove teške trenutke“.

"Skrivanje iza kokica"
Filozofi, neuro naučnici i psiholozi sugerišu da mozak stalno gradi simulacije svijeta oko nas kako bi bolje predviđao potencijalne opasnosti. Horor priče pružaju dovoljno neizvjesnosti da ovaj „anticipatorni motor“ ostane aktivan, čime se poboljšavaju naše prediktivne sposobnosti i sposobnost upravljanja stresom na duži rok.

"Horor je prilika da se igramo sa strahom, sa gađenjem, da testiramo sebe – sve to u sigurnosti svog doma, uz mogućnost da pauziramo film ili se sakrijemo iza kokica", kaže Mark Miler, istraživač sa Univerziteta Monash i Univerziteta u Torontu.

Skrivner ističe da horor priče mogu čak biti korisne i u psihološkoj terapiji. Uz pravi roman ili film, ljudi mogu naučiti kako da regulišu svoje emocije i suoče se sa stresom svakodnevnog života. Primjer iz Holandije pokazuje da video igra MindLight, u kojoj dijete kontroliše reakciju avatara svijetlom pomoću EEG mjerenja mozga, pomaže djeci da smanje anksioznost sa efektima sličnim klasičnoj kognitivno-bihevioralnoj terapiji.

"Horor sadržaji omogućavaju ljudima da iskuse strah u sigurnom okruženju, vježbaju kognitivno preispitivanje i uče da podnose neprijatne emocije", piše Skrivner.

On preporučuje da svako ko želi da isproba ovu tehniku potraži priče koje su tek malo izvan njihove uobičajene tolerancije i teme koje ih interesuju.

"Horor je jedan od najširih žanrova, tako da svako može pronaći nešto što će zaista voljeti".