Tufik Softić

Fabrika peškira, ko je koga izvarao?

Turskom biznismenu Ismailu Arslaniju koji je prije osam godina zajedno sa tadašnjim vlasnikom beranskog autoprevoznog preduzeća Simon vojaž Mehmedom Adrovićem otvorio fabriku peškira u selu Bor kod Petnjice, odavno nema traga, a na internetu se o njemu ne mogu pronaći nikakve informacije koje je o sebi “ispjevao” domaćinima.

Kasnije se ispostavilo da je Adrović u fabriku peškira unio sredstva koja su pripadala Simon vojažu, pa je fabrika oduzeta i našla se u stečajnoj masi ove kompanije, a Arslani se negdje, navodno, požalio kako je prevaren.

Kada je, naime, pred jedne od lokalnih izbora u Petnjici, one koji su održani 2017. godine, predsjednik Opštinskog odbora DPS u toj varoši i predsjednik Skupštine opštine, Mehmed Adrović, otvorio fabriku peškira u svom selu Bor, niko još nije mogao znati da je to učinio od novca Simon vojaža, čiji je bio suvlasnik.

On je tada, nekoliko dana pred te izbore, primio oko dvadeset radnika, što su sve druge stranke ocijenile kao dio izborne kampanje.

Fabrika je trebalo da posluje u okviru kompanije “Euro Bor”, a Adroviću je u ovom poslu partner bio turski biznismen Ismail Arslani.

“Ako znamo da će fabrika za stalno uposliti tridesetak radnika, znači da smo uspjeli da isto toliko porodica zadržimo na prostoru Bihora. Već imamo u magacinu proizvoda koji su spremni za domaće tržište. Kako budemo osvajali nova tržišta, tako ćemo povećavati obim proizvodnje što zahtijeva i nova zapošljavanja. Ubijeđeni smo da će peškiri Euro Bor ubrzo postati brend i da nećemo imati problema s plasmanom” – kazao je tada Adrović.

Umjesto da peškirima sa Bora bude “preplavljeno crnogorsko tržište”, kako je najavljeno, fabrika je, međutim, radila svega tri mjeseca, kada je proizvodnja prekinuta iz nepoznatih razloga, i više nikada nije pokretana.

Tek kada je Simon vojaž otišao u stečaj, i objavljen prvi oglas za prodaju, saznalo se da se fabrika nalazi u stečajnoj masi ovog preduzeća, odnosno da su tačne tvrdnje radnika Simon vojaža da je Adrović podigao kredit da bi pravio fabriku u svom selu, a za taj kredit založio radnu jedinicu Tehnički pregled kompanije iz Berana.

Tada četrdesetdvogodišnjem turskom biznismenu Asrlaniju, kome nema traga, ispjevani su hvalospjevi - ko je, odakle je, kakav mu je takozvani portfolio, da navodno radi za Ujedinjene nacije, i tome slično.

Ni on domaćinima u Petnjici nije ostao dužan. Saopštio je da je sa kolegama obišao sjever Crne Gore, da je imao mnogo sastanaka, od kojih su, kako je kazao, neki bili promašaji.

“Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.
Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslani.

Najviše ga je “dojmilo” gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbaciti sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta. Gdje je danas Arslani, niko ne zna, a u Petnjici se više nikad anije pojavio.

U međuvremenu se sa kompanijom Simon vojaž, gdje je Adroviću suvlasnik bio držaljanin Luksemburga Simon Bernard, izdešavalo sve što je odvelo u stečaj.

Tada se saznalo i da je Bernard, preko svog advokata u Crnoj Gori podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Adrović je ranije izjavio da krivična prijava koju je partner iz Luksemburga podnio protiv njega nema nikavog smisla i demantovao sve što mu se stavlja na teret.

Da je fabriku peškira gradio iz sredstava Simon vojaža, nije demantovao. U jednom trenutku su mašine iz fabrike ukradene, ali su, nakon što su bivši radnici zatražili istragu, navodno vraćene.

Osim fabrike paškira “Euro Bor”, sva druga imovina Simon vojaža prodata je kroz stečaj. Šta će biti sa mašinama koje su vrijedne preko dvjesta hiljada eura, u ovom trenutku se ne zna. Stečajna urpava je ranije najavila da će biti oglašene na prodaju. Ostalo je samo pitanje, ko je koga izvarao oko fbairke peškira “Euro Bor”?