Duško Kovačević

Savremeni crnogorski film - između bunkerisanih projekata i fast food festivala

Ovih dana provlači se vijest da je Nikola Vukčević — najznačajnije ime u savremenoj domaćoj režiji — završio novi film. Kritike šapuću da je odličan. Vjerujem, poznajući Nikolin dar i opus, ali u Crnoj Gori "odličan film“ je kao fatamorgana: svi su čuli za nju, niko je nije vidio. Sam autor već sumnja da će ga iko ovdje i primijetiti. Ako je reditelj Vukčević u jednom intervjuu rekao da će Crna Gora u distribuciji filma biti posljednja rupa na svirali — jasno nam je šta slijedi.

Pričamo, dakle, o savremenom crnogorskom filmu, mitskom stvorenju koje postoji samo u festivalskim katalozima i umjetničkim biografijama. Često pišem o zapadnoj kinematografiji — o našoj gotovo nikada, jer baviti se crnogorskim filmom jednako je istraživanju istorije nuklearne fizike u Crnoj Gori: gdje početi, a da se ne završi u naučnoj fantastici?

Imamo sve elemente za kinematografiju — osim filma. Akademije, institucije, komisije, filmske centre, podsticaje, konkurse, armije festivalskih delegata…

Sve osim filma. On se, ako se i pojavi, rađa kao sitno napisana fusnota: nešto što se ne gleda, nego prelistava.

Kao po nekom perverznom pravilu — naši filmovi što su nagrađivaniji, to su nepodnošljiviji. Svaka treća nagrada stiže iz mjestâ čija imena zvuče kao lozinka za Wi-Fi. Na Zapadu svaka bolja kafana organizuje „festival“, zato je i opravdan strah kad čujem da je novi Vukčevićev film već pokupio desetak nagrada. Kod nas se nagrade ne broje kao uspjesi, nego kao upozorenja i udesi.

Decenije navodne produkcije, a filmova za publiku praktično nema. Naši reditelji skrivaju svoje radove kao što današnji političari kriju falsifikovane diplome — ako publika ne vidi film, ne može ni potvrditi njegovu katastrofu. Nekad je država bunkerisala filmove zato što su bili previše opasni. Sjećamo se Plastičnog Isusa Lazara Stojanovića iz 1971: zabranjen, zaključan, proklet, tragedija za autora, ali barem je postojao. Danas reditelji bunkerišu svoje filmove jer su previše loši.

A sve to ima svoje banalno objašnjenje — film je postao savršen poslovni model. Dobiješ novac od države, nešto od sponzora, privatnika; polovina budžeta misteriozno ispari, ostatak se pretvori u film koji liči na film jednako koliko sjenka liči na čovjeka. Zatim slijedi kupovina nagrada na „fast food festivalima" — i svi zadovoljni: reditelj jer je profitirao, festivali jer su prodali nagrade, država jer je glumila da ulaže u kulturu, a publika — publika ne postoji.

Za vrijeme DPS-a, navodno 70 odsto projekata uopšte nije realizovano, a pare su uredno legle. Umjesto filmova, snimali su se kvadrati stanova, poslovnih prostora i katalozi tropskih ljetovanja. I sve je to vlastima odgovaralo — ništa ne smiruje reditelja kao džep pun para, iako se projekat nikad nije desio. Treba ozbiljno propitati odnos između Filmskog centra Crne Gore i rediteljâ, producenatâ. Sumnja se da je to rodno mjesto korupcijske edicije.

Često se sjetim rečenice Miše Radivojevića, velikog autora našeg prostora, pogotovo u domenu intelektualnog i angažovanog filma:

"Ja sam dizao kredit na sopstveni stan da bih povećao budžet filma. Današnji reditelji rade suprotno: kradu sopstveni film“.

Tako i Crna Gora, kao i okruženje (da se ne lažemo), dobija kinematografiju kakvu i zaslužuje: nevidljivu, nedovršenu, samozadovoljnu i duboko zavučenu u anonimne fioke. A filmovi Miše Radivojevića i dalje su remek-djela...

Kod nas se više ne može govoriti o uticaju filma na društvo i kulturu — jer filma jednostavno nema. A suština filma upravo je u njegovom uticaju na društvo i širu kulturu, u sposobnosti da pokrene misao, da izazove osjećaj i oblikuje stvarnost oko sebe.